"Priznanje aneksije Krima bio bi bankrot za EU"

Deutschlandfunk: Sukob u Ukrajini se ponovo nalazi na u žiži interesa svjetske diplomacije. Na na summitu G20 u Brizbaneu su se ponovo čuli pooštreni tonovi na račun Moskve, a na istoku Ukrajine se ponovo rasplamsao ratni sukob nekoliko tjedana pauze. Njemački šef diplomacije Franz-Walter Steinmeier bio je i u Kijevu i u Moskvi. Gospodine Ischinger, da li Vi i dalje vjerujete u sporazum iz Minska, koji predviđa i prekid vatre?

Wolfgang Ischinger: To je jedino s čime sada raspolažemo i zbog toga – da iskoristim poznatu konstrukciju – nemamo alternativu osim držati se tog sporazuma. Nema drugog osnova za bilo kakav pomak. Problem s dogovorom iz Minska je da na osnovu njega dalje bilateralno pregovaraju Kijev i Moskva. Nije osobito dobra ideja da za stolom imate jednog jakog i jednog slabog pregovarača – tu uglavnom ovaj slabiji ostane kratkih rukava. Stoga su mnogi pametni promatrači, njemačka vlada te vlada u Kijevu predlagali proširenje procesa. Premijer Jacenjuk je izrazio nadu kako bi sporazum iz Minska bio na stabilnijim nogama kada proces pregovora ne bi bio bilateralan već praćen, nošen i kontroliran i od strane Evropske unije te svakako Sjedinjenih Država. Mislim da je to dobra ideja koju uvijek treba ponavljati našim ruskim sugovornicima. To i radimo. Za sada još nije bilo nastavka razgovora iz Ženeve, iz travnja ove godine, ali za to nikada nije kasno.

Ali u Moskvi baš i nemaju veliko povjerenje u EU i SAD.

Tako je to u diplomaciji. Došli smo u situaciju u kojoj niko ne želi učiniti korak kojim bi mogao izgledati kao gubitnik. To, između ostalog i iz unutarnjepolitičkih razloga, ne želi ni predsjednik Putin, ni ukrajinsko rukovodstvo, ali ni Zapad. Stoga je potpuno nerealno očekivati od Putina sada neku vrstu pokajanja.

Šef rusko-njemačkog foruma, socijaldemokrata Matthias Platzcek predlaže da EU prizna realnost da sada Krim pripada Rusiji. Zar to ne bi bio dobar način da se brzo okonča kriza?

To bi naravno bila objava bankrota od strane EU i Zapada. To ne bi bio početak procesa već njegov kraj. Ne možemo sklapati ugovore na štetu trećeg. Zapanjujuće bi bilo da sada, nakon svega što je rečeno, priznamo aneksiju Krima na štetu Ukrajine. Ne! Ali također ne bi bilo ispravno sada izaći sa zahtjevom da se Krim vrati Ukrajini. To je nerealno. Tu temu treba promatrati s pravnog gledišta i baviti se stabilizacijom Ukrajine. Krimu, čiju aneksiju ne priznajemo niti ćemo je ikada priznati, možemo se vratiti kada za to dođe vrijeme. First things first!

Ali mnogi ljudi imaju dojam kako je ovo borba protiv vjetrenjača, te da Europska unija želi povratak na stanje koje je nemoguće kada se radi o Krimu i istoku Ukrajine.

Ne smijemo zaboraviti da ova teška kriza europske sigurnosti nije samo kriza za Ukrajinu već i strateški poraz za Rusiju. Moskva ovime ne dobiva ništa. Povjerenje u Rusiju je ozbiljno narušeno, njihova valuta rublja u stalnom je padu. Ovo je kriza koja se tiče cijelog svijeta. Ukoliko pouka krize bude – a ja se nadam da neće biti – da su bolje zaštićene one zemlje koje imaju atomsko oružje, koja će se onda država sa nuklearnim ambicijama odreći tih ambicija? Ukrajini je 1994. rečeno: dajte nuklearno oružje, a mi vam jamčimo nepovredivost granica. Nedopustivo je da poruka krize bude kako je ipak bolje razviti ili nabaviti atomske bombe jer su u suprotnom granice nezaštićene. To je samo jedan primjer zašto je ovo više od krize koja se može riješiti površnim ustupcima. Zato ovu ideju o priznavanju Krima kao ruske teritorije smatram najgorim savjetom koji sam čuo u posljednje vrijeme.

U Brizbaneu je Putin bio izoliran. Često ste tijekom karijere imali posla s državnicima poput ruskog predsjednika. Koja je sada njegova taktika?

Mislim da se rusko rukovodstvo nalazi pred velikim problemom. Za svoju demonstraciju moći Putin dobiva očekivano snažnu podršku u vlastitom narodu. Ponavljam da ne možemo očekivati kako će se Putin povući i pokajati. To se neće desiti. Stoga ne mislim ništa dobro o javnim inscenacijama u kojima se strane međusobno optužuju. Treba nam proces iza zatvorenih vrata, razgovori poput onih koje mjesecima kancelarka vodi osobno s Putinom. Treba nam i stalni profesionalno vođeni multilateralni proces daleko od televizijskih kamera – kontakt grupa, ženevski format uz puno učešće EU i naravno Rusije, možda i pod okriljem OESS-a. Tako je moguće pokrenuti diplomatski proces na čijem završetku niko neće izgubiti obraz, a situacija će biti stabilna, bez pucanja. I na kraju: neprimjereno je očekivati brzo rješenje sukoba. Treba nam strateško strpljenje. To će sve trajati mjesecima, možda godinama. Ishitrenost i panika nisu poželjni. Strpljenje, mirnoća, bez uzbuđivanja – samo tako ćemo ostati u dijalogu s Rusijom i biti u poziciji dugoročno riješiti problem.

Wolfgang Ischinger, 1946, je njemački pravnik i bivši diplomat koji je djelovao kao posrednik u ukrajinskoj krizi. Ovaj raniji veleposlanik Njemačke u SAD i Velikoj Britaniji imao je ključnu ulogu u kreiranju njemačke politike na Balkanu, prije svega u pogledu sukoba u Bosni i na Kosovu. Od 2008. vodi Minhensku konferenciju o sigurnosti, na kojoj se jednom godišnje okupljaju najznačajniji svjetski političari i diplomati.