Priče s petrinjskog lončarskog ognjišta

Matej Stanešić zvani Mato, posljednji petrinjski majstor poznate keramičarske radionice Stucka, prkosi novom dobu i čuva tradiciju svoje obitelji. Osamdeset i tri su mu ljeta, godinama je u mirovini ali još uvijek najveći dio dana provede za lončarskim kolom. „Najsretniji sam kad čujem zvuk te mašine. I kad umočim ruke u glinu", kaže za DW gospodin Matej.

Jedna ulica, 56 lončara

Šest naraštaja Stanešića bavilo se obradom čuvene petrinjske gline i razvojem lončarskog zanata u Petrinji po kojemu je ovaj kraj nadaleko poznat.  Lončarstvo se smatra najstarijim, najraširenijim i najpoznatijim obrtom Petrinje. Prvi lončari došli su iz Češke u 18. stoljeću i naselili dio grada koji se još uvijek zove Češko selo. Obrt  je doživio procvat sredinom 19. stoljeća kada je 145 lončara izrađivalo lonce, ćupove, sirnice, kuglenke, vrčeve, tanjure i ostale predmete potrebne svakodnevnom životu stanovništva. U Gajevoj ulici, u kojoj Matej živi i radi, lončarstvom se bavilo 56 obrtnika,  gotova svaka kuća pa se tada zvala Lončarska. I danas sve žitelje tog dijela grada zovu topari prema njemačkoj riječi topf što znači lonac.

U zanatskoj školi Matej je 1947. završio lončarsko-keramičarski smjer, vještinu usavršio u radionicu svoga oca Šandora, a stručni ispit položio kod majstora Mije Križanića u istoj toj Gajevoj ulici. Cijeli život posvetio je glini, ona je za njega ishodište, inspiracija i nadahnuće, znatno više od zanatskog umijeća. Danas satima može pričati o glini koja je podigla generacije petrinjske djece i obrtu koji je znatno utjecao na razvoj cijelog kraja. Dobru fizička kondiciju, nemirni duh i zdrav um ponosnih godina koristi i kako bi znanje prenio drugima, a mlađim naraštajima dočarao kako se nekada živjelo; njegova radionica uvrštena je u sve turističke vodiče Banovine, učenici tamo dolaze na školske ekskurzije, prisutan je na svim manifestacijama, sajmovima i događanjima gdje treba promovirati tradiciju i baštinu petrinjskog kraja. turističku kulturnu rutu Njegova radionica nalaz se na turističkoj ruti Priče s lončarskog ognjišta.
„Puno ljudi se bavilo ovim poslom, ali jedni drugima nismo bili konkurencija. Lončari su imali podijeljeno tržište. Jedan je išao u Veliku Goricu, drugi u Topusko, treći u Kostajnicu, a moj stric u čak u Kladušu. Otac je prodavao u Popovači, a u Henclovoj ulici su imali skladište gdje su svake srijede izlagali“, prisjeća se Stanešić.
 

Petrinjska stucka
 

Lončarstvo se u Petrinji dobro razvijalo zahvaljujući nalazištima vrlo kvalitete i nadaleko poznate petrinjske gline. Njome su opskrbljivane Akademija likovne umjetnosti i Škola primijenjene umjetnosti u Zagrebu. S petrinjskom glinom radila je poznata kiparica Mila Wood i 1929. izradila spomenik Stjepana Radića. Taj je spomenik pečen je u radionici Šandora Stanešića, a kasnije izliven u bronci i 1936. postavljen na istoimeni trg u Petrinji.
Veliki značaj za kvalitetu lončarstva tog doba bilo je organiziranje u cehove. Na cehovskoj zastavi lončarskog obrta bila je slika svetog Lovre, patrona ceha. Na drugoj strani zastave nalazilo se obilježje ceha - petrinjska stucka. „Stucka je posebna glinena posuda u kojoj su naši stari čuvali vodu, mlijeko ili vino kad bi odlazili na rad u polje ili vinograd. Glina je zadržavala temperaturu pa je tekućina dugo ostajala hladna i pogodna za piće. Posebna je jer na ručki imala rupu koju zovemo duda na koju su mlijeko ili vodu pila mala djeca", objašnjava Mato dok gipkim prstima za lončarskim stolom oblikuje glinu demonstrirajući svoju umješnost.
Taj simbol petrinjskog lončarstva danas je autohtoni gradski suvenir, a na ulazu u Petrinju iz pravca Siska ili Zagreba putnike dočekuje četiri metara visoka stucka na kojoj je oslikan grb grada. Pored nje od cvijeća ispisan desetmetarski natpis Petrinja. „Stucke se izrađuju do pečene pocakljene gline, dok je golema stucka oblikovana od poliuretanske mase jer ne postoji tako velika peć u kojoj bi je mogli ispeći“, otkriva majstor Stanešić.
 

Zlatne ruke

Lončarski proizvodi koristili su se u kućanstvu kao uporabni predmeti, a danas se prvenstveno upotrebljavaju u turizmu i ugostiteljstvu. Gotovi keramičarski proizvodi uglavnom se oslikavaju i ukrašavaju u materijalu raznim linijama, nepravilnim ili koncentričnim krugovima. Na prednje strane suvenira stavlja se grb grada Petrinje, a na stražnje stihovi neke od starih petrinjskih pjesama kao što su:"Oj, petrinjske uske staze, ružmarinom sađene, sadila ih moja draga koju sam ja ljubo".
Za svoj rad Matej Stanišić dobio je mnogobrojne nagrade i priznanja. Među ostalim statuu Zlatne ruke  za očuvanje i promicanje tradicijskih i umjetničkih obrta, najviše priznanje Hrvatske obrtničke komore. Međutim, najveća nagrada je, ako Mateja pitate, njegov učenik Valentino Valent: „Kad sam već izgubio svu nadu da će se netko prihvatiti ovog posla, kad sam mislio da su sva ona naša predavanja petrinjskim školarcima o oblikovanju gline i sve one promotivne aktivnosti o etnološkom značaju bile uzaludne  i da naš vapaj nitko ne čuje, pojavio se nasljednik koji će, nadam se, uspješno nastaviti tradiciju lončarstva u Petrinji“.

 Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android