Proslava umjetnika podsvijesnog

Sam početak njegovog života nije mnogo obećavao. Neo Rauch je naime samo mjesec dana nakon rođenja (18.4.1960.) u jednoj željezničkoj nesreći izgubio i majku i oca, no uspjelo mu je obilježiti jedan cijeli umjetnički pokret suvremenog njemačkog slikarstva i kao takvom probiti se do gotovo neviđenih razmjera prvenstveno na scenu i umjetničko tržište Sjedinjenih Američkih Država.

Rauch je Akademiju sa smjerom slikarstva u Leipzigu završio u klasi poznatog njemačkog umjetnika Arnoa Rinka kod kojeg je kasnije dugi niz godina radio i kao asistent.

Početak njegove karijere obilježila je jedna grupna izložba 1986. godine u Altenburgu pod naslovom „Mladi leipciški umjetnici“. Na njoj su osim Raucha izlagali i mnogi drugi mladi umjetnici koje će kasnije publika i sakupljači umjetničkih djela, bez obzira na protivljenje likovnih kritičara, prozvati jednostavno – umjetnicima Nove leipciške škole i koji će steći gotovo planetarnu popularnost a njihove radove moći kupiti doista samo oni najimućniji.

Nakon ove, slijedile su mnoge druge samostalne i grupne izložbe, od važniji svakako treba spomenuti retrospektivu u Wolfsburgu kao i mnogobrojne manje izložbe u SAD-u.

Vlasnici njegovih platna su i Brad Pitt i Robert de Niro

I vjerojatno upravo zahvaljujući izložbama u New Yorku, Nea Raucha „otkrila“ je novinarka „New York Timesa“ Roberta Smith koja ga je uz pozitivne kritike nazivala „umjetnikom koji dolazi iz hladnoće“. Ubrzo nakon toga njegova platna počinju masovno kupovati hollywoodski glumci – Rauchovo najpoznatije platno „Etappe“ nalazi se primjerice u vlasništvu Brada Pitta, redatelji i svi oni koji si ovog leipciškog slikara uopće mogu priuštiti.

Povodom njegovog 50-tog rođendana u Njemačkoj su istovremeno otvorene čak dvije velike retrospektivne izložbe – što je takoreći jedinstveno pogotovo što je riječ o jednom još uvijek živućem slikaru. Pod jednakim naslovima „Pratioc“ otvorene su tako izložbe u Münchenu, u Pinakoteci moderne umjetnosti i u Leipzigu, u Muzeju likovnih umjetnosti.

Kako niti jedna od ove dvije institucije ne posjeduje neki znatni broj radova Nea Raucha – oni se većinom naime doista nalaze u privatnim zbirkama, oko 120 platna koja su za ovu priliku posuđena od (uglavnom) američkih vlasnika, kustosi ova dva muzeja su radove, kako su sami na otvorenju rekli – „ kao djeca igračke u vrtiću doista morali dijeliti na pola – 60 meni, 60- tebi“.

No, bez obzira da li je riječ o platnima izloženim „na Isaru ili Pleißu“, ( znači, Münchenu ili Leipzigu), u oba slučaja je riječ o događaju godine. Već u tjednima prije otvorenja, kada su u obje institucije tek počeli stizati radovi iz inozemstva, „atmosfera koja je vladala i interes publike i medija, u ovakom obliku do sada je doista neviđeno“, kako je rekla jedna od glasnogovornica Muzeja u Münchenu.

Drugim riječima, usprkos upornom ponavljanju pojedinih likovnih kritičara da je „Neo Rauch precijenjen, da nije najveći i najbolji njemački umjetnik kao ni spasitelj umjetnosti ove zemlje“, publika je 50-ti rođendan ovog stidljivog i doista simpatičnog istočnog Nijemca odlučila proslaviti na način kao da je riječ o rođendanu nekog kralja ili barem – kancelara.

Autor: agencije / Željka Telišman

Odg. ur.: S. Matić