Ramazan u uniformi Bundeswehra

Među oko 250 tisuća pripadnika njemačke vojske ima i sve više muslimana. Trenutno ih je oko tisuću. Jedan od njih je Chaouki Aakil, desetnik u logističkom bataljunu (na naslovnoj fotografiji). U zadaće njegove jedinice spada briga za opskrbu drugih vojnika i tridesetogodišnjem Aakilu je jasno kako, osobito u teškim situacijama u misijama u inozemstvu, greške jednostavno nisu dozvoljene i a je potrebna puna koncentracija kako bi vojnici dobili sve što im treba, od streljiva i oružja pa do hrane i smještaja.

Ipak, jasno mu je kako je upravo u mjesecu ramazana to veoma teško. Muslimanima je to sveti mjesec jer je u njemu počela objava Kurana i teoretski, vjerski propisi nalažu da se ni ne smije ratovati. No toga se ne drže ni islamske zemlje. U svakom slučaju poštuje se propis da se ne smije jesti i piti čitav dan, nego tek kad padne mrak.

"U Afganistanu ipak nisam mogao postiti"

Aakil priznaje kako je to osobito teško kad ramazan bude u ljeto - kao što je ove godine kad počinje 9. srpnja. Ne samo da dani tada dulje traju, nego je po vrućini osobito teško izdržati bez hrane i pića. "Posebno teško je bilo kad sam bio u misiji u Afganistanu. Tamo sam, zbog odgovornosti koju nosimo ja i moja jedinica, odlučio da sa svojom savješću ne mogu usuglasiti to da postim."

To je zapravo moguće i muslimani mogu "nadoknaditi" mjesec posta ako nisu u mogućnosti postiti kad on doista traje. U Afganistanu je to stvarno bilo gotovo nemoguće, tvrdi Aakil, jer ne samo da je vladala neopisiva žega, nego su svi vojnici bili izuzetno napeti i pod pritiskom kako bi uspješno obavili misiju u koju su poslani.

Desetnik Chaouki Aakil je ove godine u ovo doba u domovini, u vojarni u njemačkoj Unni. Tu doduše nema Afganistanaca s kojima se uvijek moralo održavati dobar kontakt, ali i tu vlada vojnička svakodnevnica, od obavezne tjelovježbe pa do vježbi gađanja. A dani su veoma dugi, svjetlo sunca se može vidjeti po osamnaest sati, tako da je i tu veoma teško držati se propisa.

"Kuhari misle na nas"

"Naravno da je post u Bundeswehru teška zadaća, već i zbog toga jer postoje menza i obroci koji se pripremaju za vojsku. U ovom slučaju se unaprijed mora dogovoriti vrijeme kad se želi uzeti jelo", objašnjava desetnik. U tome moraju i kuhari biti susretljivi - jer i noć pada svakog dana koju minutu ranije. Ali desetnik svjedoči kako to funkcionira veoma dobro.

Uopće, Aakili tvrdi da se i čitava njemačka vojska potrudila izaći u susret svojim članovima muslimanske vjere, osobito kad je riječ o hrani - naravno, u okvirima zakona. Tako je u program ishrane vojnika uvrštena i hrana koja je halal - prema vjerskim propisima "čista" od namirnica koje muslimani ne smiju jesti, što znači bez svinjetine ili alkohola. Zabranjeni su i neki proizvodi od životinja poput želatine.

Naravno, i među muslimanima u Bundeswehru ima različitog shvaćanja u kojoj se mjeri moraju držati svih vjerskih propisa. Neki idu toliko daleko da žele jesti meso samo onih životinja koje su zaklane po vjerskim propisima - što, i ne samo za Bundeswehr, ipak ide predaleko, smatra Aakili, jer se takav način ubijanja životinja protivi i njemačkim zakonima.

Ali desetnik tvrdi kako je vojnička kuhinja u vojarni u Unni čak i dalje bolja nego mnoge radničke kantine u ovoj zemlji: "Na primjer, ovdje se odvojeno priprema hrana za muslimane", svjedoči dočasnik. Kuhari koriste zasebni kuhinjski pribor i paze kako se skladišti hrana a osobito meso.

Chaouki Aakil je ipak sretan što ove godine nije u misiji u Afganistanu, jer ramazan ne znači samo post. Izuzetno je važan i obred prvog obroka nakon što padne mrak i koji je dobro provesti u krugu obitelji. Taj mjesec znači posebno obraćanje pažnje i na društveni život i podsjećanje na one koji gladuju jer nemaju za jelo. Ali i Aakilu je njemačka vojska mnogo više od radnog mjesta i rado će sudjelovati kad njegova jedinica odluči provesti večer uz roštilj. Jer, siguran je da ni kuhari neće štedjeti sa staniolom kako ni slučajno slanina za njegove prijatelje, ne bi došla u dodir s puretinom koju će on jesti.