Ratna pobjeda i tegoban mir

Uoči obilježavanja 28. godišnjice hrvatske vojno-redarstvene akcije Oluja, porazgovarali smo s dvojicom profesora zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti (FPZ) o naslijeđu te vojne pobjede u društvenom životu i stanju današnje Hrvatske.

U ono vrijeme dominantan senzibilitet u RH i šire je svakako bio nacionalni zanos, a uvelike i nacionalistički, te je realizirani cilj oslobođenja zemlje ostavio u drugom planu većinu mirnodopskih, ponajprije razvojnih prioriteta.

Glavna tema u RH dugo je stoga bio odnos tj. antagonizam između Hrvata i Srba, ali u međuvremenu se cjelokupnom društvu nametnula složena problematika sasvim druge vrste, s aspekata npr. ekonomskih i demografskih. Dražen Lalić, stručnjak za političku sociologiju, smatra da se uslijed svega toga društvo izrazito podijelilo te postalo krajnje ambivalentnim, što u najvećoj mjeri postaje ona tegobna, neželjena baština jednog ratnog trijumfa.

„Jedan dio ljudi ne pita, niti želi govoriti o tome kakav je točno društveni i politički sadržaj njihove domovine danas, nego Hrvatsku uzimaju zdravo za gotovo. No to se pokazalo kao najbolji put da propustimo razvoj ukorak s vremenom“, mišljenja je Lalić.

Nacionalizam kao bakalar

„Veliki dio takvih zasigurno nalazi svoj materijalni interes u podržavanju istog stanja", nastavlja on, „jer su time sebi osigurali profit. Vlado Gotovac nije bio uspješan političar, ali jest politički intelektualac, pa je među ostalim rekao – Hrvatska da, ali kakva? Moguće je sada prepoznati dvije Hrvatske po tom pitanju, onu koju ne zanima kakvoća, i onu koja je nad realnim sadržajem zabrinuta, ili je njime oštećena. Prvi koriste Hrvatsku kao posudu, ljušturu bez obzira na sadržaj. Nacionalizam je tu vrijednost sam za sebe, odgovor na sve, a potpitanja su nepoželjna. On je kao bakalar, možemo ga konzumirati na stotinu načina.“

Lalić drži da je neka vrsta ideološke ucjene s pozicija nacionalizma tako prouzročila društveno stanje tzv. spoznajne ispražnjenosti. S učestalim krizama pak – socijalnim, ekološkim, sigurnosnim – fokus je javnosti ipak pomaknut s (među)nacionalne tematike na konkretnije životne preokupacije. „Intelektualno smo zakržljali kao društvo, a najviše je zakazala elita. Ne dakle samo ona politička i ekonomska, nego i znanstvena, sveučilišna, akademska, medijska, itd. Nemojmo se zavaravati, stanje je u tom pogledu agonično. Stvarnost nam i na javnoj radioteleviziji tumače ljudi ubogog znanja, ili čak 'pi-arovci', marketingaši“, upozorava Dražen Lalić.

„Camusova je ona da mi ne samo što 'nemamo rješenje, nego nemamo ni problem', u smislu nesposobnosti da ga se artikulira i zatim riješi. Priprema se i Zakon o jeziku, kao da je to glavni problem, kao da je to ikakav stvarni problem. A gubimo ljude takvim intenzitetom da kroz par generacija ovim jezikom neće imati tko ni govoriti ni pisati. Mladi se ionako sve više okreću individualizmu, ne uspijevajući naći oslonac u zapuštenom sustavu i kolektivu“, zaključio je ovaj sociolog, nimalo optimistično. U svakom slučaju, konstatirao je da ni 28 godina nakon Oluje nije u Hrvatskoj nastupilo lijepo vrijeme, ali za to ipak nije kriv novodobni klimatski poremećaj.

Batrganje u vlastitoj kloaki

O tome kakvi se društveno-psihološki mehanizmi ističu u opisanoj situaciji, upitali smo Nebojšu Blanušu, eksperta za političku i socijalnu psihologiju. On napominje da su, svih 28 godina nakon Oluje, političke elite u Hrvatskoj i Srbiji – uglavnom nacionalistički postavljene - uporno proizvodile hegemonijske narative o tome kako su iz ovdašnjih ratova njihove države i narodi izišle istovremeno kao pobjednici i kao najveće žrtve. „Zrcalni po sadržaju, a istovjetni po formi“, dodao je, „takvi narativi služili su i služe ne samo napumpavanju nacionalističkih mišića i cementiranju nepomirljivosti između Hrvata i Srba.“

Prema njegovu razmišljanju, oni su u funkciji i posvećivanja nacija kao takoreći „kristoloških figura“ koje se kroz državno-sponzorirane komemoracije zazivaju na „otjelovljenje i homogenizaciju“. I to uz neizbježno propagiranje mentaliteta opsadnog stanja kao zaloga za nove generacije bez iskustva rata, pri čemu se nacionalno sjećanje nastoji „lakirati“ tako da bude "čisto kao suza", a zločini u ime vlastite nacije i patnja drugih svode se na ekscese "nekoliko trulih jabuka".

Još bezočniji oblik proizvodnje amnezije, po Blanuši jest komemoriranje "vlastitih" žrtava na mjestima masovnih stradanja "drugih", npr. u Jasenovcu i Prijedoru.

Reprodukcija svega toga na koncu onemogućuje suočavanje s prošlošću čiji bi cilj bilo presijecanje negativnog naslijeđa, ali i osiguravanje trezvenijeg pogleda na sadašnjost i budućnost. No ovaj psiholog s FPZ-a vjeruje da to zvuči kao znanstvena fantastika, ne jedino zbog ambijenta suvremene Hrvatske, nego generalno u današnjem regionalnom i širem međunarodnom kontekstu.

„Nacionalističkim vlastima su opisani narativi“, kaže Blanuš, „služili kroz cijelo ovo razdoblje kao dio propagandnog alata za mobilizaciju svojih sljedbenika protiv zamišljenih unutarnjih i vanjskih neprijatelja, a perifernost ove regije i globalno 'zanimljiva vremena' ostavila su nas da se uglavnom sami batrgamo u vlastitoj kloaki."

Jesmo li se zato borili?

„Zvuči grubo, ali naša bi 30-godišnja prošlost i sadašnjost vrlo vjerojatno mogla biti po formi slična, ali po razmjerima višestruko neznačajnija, ukrajinsko-ruskoj budućnosti. No to ne znači da će nestati ove naše kolektivno-narcisoidne matrice koje reproduciraju zaljubljenost u utemeljenje države u ratovima i zločinima“, rekao nam je Blanuša, govoreći nadalje o realnom naslijeđu takve političke stvarnosti. Da navedemo samo poneke činjenice: opustjeli prostori bez ljudi, radna emigracija upravo onih koji su nezadovoljni korumpiranim sustavima, klijentelizam s kojim se još od početka 1990-ih legalizirala pljačka javnih dobara.

„Tome svakako treba dodati permanentnu negativnu selekciju političkih elita i sve veće socijalne razlike“, poentirao je Nebojša Blanuša, uz dodatak kako ne očekuje skoriji pomak nabolje. Sadašnja zbivanja ne upućuju ga na to, premda treba podsjetiti da su epohalne krize uvijek pored nedaća nudile i društveni supstrat za kreiranje sadržajnih promjena u nekom pozitivnijem smjeru. Hrvatska će nesumnjivo i dalje obilježavati godišnjice Oluje, ali će se jednom sadržaj te svečanosti možda povesti za progresivnijim uporištima namjesto puke etnoekstaze.