Razmjena teritorija između Srbije i Kosova – opasno rješenje

DW: Njemački ministar vanjskih poslova i njegov francuski kolega prošlog tjedna su u albanskom i srpskom tisku objavili zajednički članak kako bi ponovo pokrenuli srpsko-kosovski dijalog. Jesu li uvjeti sada povoljniji nego prije godinu dana kada je razgovor u kancelarskom uredu u Berlinu propao?

Bodo Weber:  Kao prvo, ne bih rekao da je taj mini-samit u kancelarskom uredu prošlog travnja propao. On je bio uspješan iz dva razloga: prvo, oduzeta je vodeća pozicija političkim snagama koje su bile za razmjenu teritorija, i drugo, Pariz i Berlin su približili stavove.

Uvjeti za to su danas kako bolji, tako i lošiji. Bolji su, jer je do odlaska Federice Mogherini (bivše povjerenice Europske komisije za vanjska i sigurnosna pitanja op.ur.) i njenog tima, inicijativa za opasnu razmjenu teritorija dolazila iz vrhova institucija EU-a u Bruxellesu. To podrivanje europskih principa u kosovsko-srpskim pregovorima iz same Europske unije je imenovanjem Miroslava Lajčaka za specijalnog izaslanika postalo prošlost – iako se nasljednik Federice Mogherini, Josep Borrell, nažalost, do sada nije pokazao kao aktivni čimbenik na putu ka prihvatljivom finalnom sporazumu.

Lošiji su, jer podrivanje napora glavnih aktera kao što je Berlin više ne potiče od savjetnika za nacionalnu sigurnost SAD-a, nego od specijalnog izaslanika predsjednika Trumpa, a središnji politički akteri tu, za budućnost Kosova kao neovisne demokratske države u postojećim granicama, opasnu agitaciju Trumpove administracije – zloupotrebljavaju za svoje vlastite, nacionalne političke interese.

Kada kažete da se Borrell do sada nije pokazao kao aktivni čimbenik na putu ka dobrom finalnom sporazumu, što pod time mislite?

Mislim na Borrellovo kontinuirano odbijanje da se jasno pozicionira u smislu europskog rješenja za finalni sporazum, tj. protiv svake promjene granica ili razmjene teritorija. To je u njegovom posljednjem intervjuu dovelo do formulacija koje su mogle biti pogrešno protumačene i koje su na Kosovu i u regiji ostavile pogrešan dojam da su on ili EU otvoreni za mogućnost sporazuma o razmjeni teritorija – što nije slučaj.

Agitiranje Trumpove administracije nazivate „opasnim". Kosovari su prije podijeljeni oko tog pitanja. Neki vjeruju SAD-u više nego EU-u. Je li to pogrešno?

Kada se političari na Kosovu danas, ukazujući na bivšu opunomoćenicu EU-a za vanjske poslove Mogherini, žale da EU gubi povjerenje, imaju sva prava na to. Doduše, u tu istinu spada i to da su zemlje-članice EU-a, predvođene Njemačkom, bile te koje su se 2018/19. suprotstavile „dealu" o razmjeni teritorija, suprotstavile i Mogherini i Trumpovoj administraciji. A agiranje Richarda Grenella (veleposlanika SAD u Berlinu i specijalnog izaslanika za Srbiju i Kosovo op.ur.) počiva, s jedne strane, na podrivanju tih aktera iz EU-a, a s druge na preuzimanju pregovaračkog formata od Federice Mogherini, tajnih pregovora s dvojicom predsjednika.

Podrška SAD-a i većine država EU-a neovisnosti Kosova 2008. nije proistekla iz nekih posebnih simpatija za kosovske Albance, nego zato što je služila obrani liberalnog svjetskog poretka. Politika današnjeg Washingtona, pa i na Kosovu – nažalost više nije u službi te tradicionalne američke vanjske i sigurnosne politike. Ali, siguran sam da su politički čimbenici na Kosovu, koji danas javno tvrde da više vjeruju SAD nego EU, vrlo svjesni tih uzročno-posljedičnih veza.

Kako će sada dalje ići s razgovorima? Njemačka i Francuska vrše pritisak – ali ni Srbija ni Kosovo ne izgledaju spremni.

Zaista, ni Kosovo sa svojom krizom vlade, ni Srbija koja se nalazi pred parlamentarnim izborima, trenutno nisu spremni da se u kratkom roku vrate za pregovarački stol. I to bez obzira na pitanje kada će ponovo biti moguća putovanja iz Prištine i Beograda na pregovore u Bruxelles s obzirom na ograničenja zbog pandemije. Zato prije kolovoza obnavljanje pregovora čisto tehnički neće biti moguće.

Zapravo, zahtjeve dvojice ministara vanjskih poslova da se svi brzo vrate za pregovarački stol nisam doslovce shvatio. Mislim da je članak, i u pogledu iščekivanja ishoda konflikta oko formiranja vlade na Kosovu, koji bi se trebao riješiti odlukom Ustavnog suda, ukazivanjem na različite potencijalne opcije htio pokazati da ne treba podrivati vodeću ulogu EU-a i zajedničko njemačko-francusko djelovanje. Članak je bio odvraćanje od eventualnih pokušaja da se nakon ljeta ili prije predsjedničkih izbora još jednom nasilno izgura razmjena teritorija.

Upozorenje na opasnost od opasnih „brzih prividnih rješenja" i objašnjene zašto je potreban pravi i sveobuhvatan završni sporazum, predstavljaju jaku podršku europskoj težnji za vodećom ulogom u dijalogu. Ono pokazuje da, i pored svih slabosti EU-a i upropaštenog povjerenja u EU na Kosovu, rješenje konflikta sa Srbijom u aktualnoj svjetskoj političkoj situaciji može doći samo od strane Europske unije.

Jednom ste napisali: posljednja bitka Angele Merkel je Balkan. Hoće li joj uspjeti dobiti tu bitku?

Siguran sam da će joj u okviru preostalog mandata uspjeti da jednom zauvijek presiječe opasnu stranputicu razmjene teritorija. Ne samo zato što takav dil ne bi doprinio demokratskoj stabilnosti i učvršćenju pravne države na Kosovu, a ni Srbije, niti bi doprinio mirnom suživotu Srba i Albanaca, nego bi, naprotiv, mogao dovesti do opasne destabilizacije čitave regije i masivne štete po demokraciju i vladavinu prava i pravne države.

Teško je predvidjeti hoće li sporazum moći biti potpisan još tijekom mandata kancelarke Merkel. Ali, mnogo važnije od potpisivanja je da dođe do temeljnog resetiranja pregovora, na bazi povratka prvobitnim pregovaračkim okvirima u političkom dijalogu 2013. koji će tako utrti put zaista sveobuhvatnom i trajnom mirovnom sporazumu između Kosova i Srbije.

Bodo Weber  je viši suradnik Savjeta za politiku demokratizacije (DPC), transatlantskog istraživačkog centra sa sjedištem u Berlinu.