Recikliranje otpada - istina i mit o Njemačkoj

Razdvajanje smeća je u Njemačkoj postalo općenarodni sport. Papir se baca u plave kante, organski otpad u smeđe kante, ambalaže od plastike i drugih materijala – u žute kante. Staklene boce se bacaju u posebne kontejnere također razdvojene po bojama – za smeđe, prozirno i zeleno staklo. Nijemci su ponosni na svoj sistem reciklaže.

A važe i kao uzor za čitav svijet. Kada je 1991. uveden sustav recikliranja, to je bio jedinstven slučaj u svijetu. Početkom 90-ih, njemačka vlada je obavezala privredu na prihvaćanje plastične ambalaže poslije upotrebe i na daljnju preradu. Na to je industrija osnovala vlastita postrojenja za reciklažu i sustav nazvan „zelena točka" po kojem se prepoznaju proizvodi za recikliranje.

Šest milijuna tona otpada godišnje

Sada taj simbol upotrebljava i 29 europskih zemalja, kao i Izrael i Turska. Još niti jedna zemlja ne reciklira toliko otpada kao Njemačka. Svjetski ekonomski forum je Nijemce 2017. proglasio za svjetske prvake u reciklaži. No, stručnjaci smatraju da su službene brojke pretjerane, te da se plastika reciklira u mnogo manjoj mjeri nego što se tvrdi.

U Njemačkoj se svake godine proizvodi oko šest milijuna tona plastičnog otpada, od čega tri milijuna tona otpada na bočice za sokove, čašice za jogurte i vrećice za bombone. Prema Eurostatu, 2015. je u Njemačkoj reciklirano 48,8 posto bačenih ambalaže. No neke lobističke organizacije koje se bave recikliranjem ne vjeruju u istinitost ovih statistika. „Brojke se baziraju na količini otpada koja se skupi a ne na količini stvarno recikliranog otpada", kaže Antonino Furfari, direktor organizacije „Plastic Recyclers Europe".

Plastika koje je nerazgradiva

I zaista, ne reciklira se baš sve što se nađe u kontejnerima različitih boja. Otpad koji „zaluta" u pogrešnu kantu, a to se događa s popriličnom količinom kućnog otpada, također se računa kao recikliran, iako se na deponijima odvaja i spaljuje. Problem su i ambalaže od više vrsta plastike, jer strojevi na deponijima „ne znaju" kako ih sortirati.

Otpad koji se ne može reciklirati završava u postrojenjima za spaljivanje, a tamo se spaljivanjem proizvodi struja ili toplina. Ako pri tome nastaju štetni plinovi, oni se filtriraju u dimnjacima, a prašina koja ostaje u filtrima više se ne može razgraditi – ona u postrojenjima ostaje zauvijek.

Boce se najbolje recikliraju

Od plastike koja je dobra za reciklažu ipak se ne može proizvesti bilo što. Ona gubi na kvaliteti. Tako se od ambalaže koja završavaju u žutim kantama ne proizvodi nova ambalaža, nego jednostavniji proizvodi lošije kvalitete, na primjer, kante, posude za cvijeće ili vješalice za odjeću.

Da bi se proizvela nova ambalaža za hranu, potrebni su novi materijali. „To je loše, jer se na taj način razbacuju resursi i nanosi šteta okolišu", kaže Pillip Sommer, stručnjak Njemačke organizacije za okoliš. „Prava reciklaža se vrši samo s bocama za piće koje se vraćaju u samoposluživanjima", dodaje on, uz podatak da se plastične boce mogu ponovo puniti i to 50 puta prije nego što se definitivno istope i postanu materijal za reciklažu.

EU želi stati na put zagađenju

Plastika se može upotrijebiti na mnogo načina, dugo traje i jeftina je. Ovaj materijal, prvi put proizveden 1907., vrlo je promijenio društvo i potrošačke navike. Živežne namirnice mogu duže ostati svježe, a plastika je svuda, ugrađuje se u računare, četkice za zube, odjeću. I moderna medicina je profitirala od razvoja plastike, na primjer, od tog materijala su medicinski šprice za jednokratnu upotrebu.

No, plastika je materijal koji – preko sintetičkih tekstila i drugih materijala –dospijeva u pitku vodu, u mora, i u ljudski lanac prehrane. Svake godine u svjetskim morima završava oko osam milijuna tona plastike, kao što je to otkrila zaklada Ellen MacArthur. Ako do 2050. budemo proizvodili ovoliko plastike bez reciklaže, u moru će biti više plastike nego ribe. Zato su i Ujedinjeni narodi pozvali svijet u borbu protiv plastičnog otpada, a EU namjerava zabraniti korištenje posuđa za jednokratnu upotrebu, plastičnih slamčica, štapića za uši i balona od plastike. Samoposluživanja eksperimentiraju s laserskim etiketama na voću i povrću – i ako se ispostave kao dobre, i tu će prestati upotreba plastične ambalaže.

Razdvajanje smeća ima smisla

No, plastična ambalaža se još uvijek traži – u Njemačkoj godišnje bilježi 38 kilograma otpada od takvih ambalaža po glavi stanovnika, a prosjek u EU je – 32 kilograma. Irska je na prvom mjestu s 58 kilograma. U posljednjih deset godina, količina otpada od plastične ambalaže se povećala za 13 posto. Takav je trend i u čitavom svijetu.

Stručnjaci smatraju da bi rješenje problema mogla biti takozvana cirkularna privreda, s ciljem da se proizvodi što manje otpada – da se sva ambalaža može upotrebljavati više puta, poput plastičnih boca. To bi dovelo do uštede kada je riječ o prirodnim izvorima. Jer, ako se nastavi s proizvodnjom plastičnog otpada kao i do sada, industrija plastike će do 2050. godine preuzeti 20 posto svjetske proizvodnje nafte, i stvarat će 15 posto kompletnog tvorničkog ugljičnog dioksida koji se šalje u atmosferu.

No, i pored svih ideja, traži se i aktiviranje samih potrošača. Sortiranje smeća je i dalje od velike važnosti, baš kao i svijest o tome da se sortiranjem bitno doprinosi očuvanju životne sredine. Dakle, ima i te kako smisla da ono ostane općenarodni sport u Njemačkoj.

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android