Christian Mihr: BND potkopava slobodu medija

DW: Tjednik Spiegel je objavio da je tajna služba BND očito godinama nadzirala novinare. Je li Vas to otkriće iznenadilo?

Christian Mihr: Nažalost ne. "Reporteri bez granica" se već odavno bave pitanjem masovnog nadziranja i rizicima koje ono donosi i za novinare i za slobodu medija. Već dugo smo se pribojavali da BND u sklopu masovnog filtriranja komunikacija nadzire i novinare - kao neku vrstu usputne lovine. Da je BND očito ciljano nadzirao novinare, to je stvarno nevjerojatno, ali ipak ne iznenađuje.

Prema Spiegelu, BND je nadzirao telefonske priključke američke novinske agencije Reuters, New York Timesa i britanskog BBC-a, među ostalim u Afganistanu, Pakistanu i Londonu. Što mislite, što je bilo cilj toga?

Jedna interpretacija je da BND pretpostavlja da bi novinari koji rade u tim zemljama mogli imati informacije o teroristima. Možda i o migracijskim kretanjima.

Skupljati i analizirati takve informacije pripada u zadaće jedne tajne službe. Što je tu prema Vašem mišljenju sporno?

Ustanove mjerodavne za borbu protiv kriminala moraju otkrivati terorističke planove. A zadaća novinara je zajamčiti da se njihovi sugovornici mogu pouzdati da će ostati anonimni. Inače je u opasnosti odnos povjerenja između izvora informacija i novinara. Zaštita izvora informacija je fundamentalna u novinarstvu. Ako BND to ignorira, onda je to fatalan razvitak. A Savezna vlada time proturječi svojim vlastitim načelima. Njemačka je, uz Brazil, bila jedna od zemalja koje su u Ujedinjenim narodima progurale rezoluciju o ljudskom pravu na privatnost i koja se na međunarodnoj razini angažirala kao zaštitnica toga prava. Ta slika je sada uzdrmana.

U listopadu prošle godine je Savezna vlada nanovo odredila kompetencije njemačke tajne službe za inozemstvo. Vi ste Zakon o BND-u već prije njegovog prihvaćanja u Bundestagu označili kao "kršenje Ustava s najavom". Zašto?

Prema Zakonu o BND-u ljudi - a time i novinari - izvan Europske unije smiju biti kompletno nadzirani. Dok bi Nijemci tim Zakonom trebali biti zaštićeni. [U drugim članicama EU-a je ograničeni nadzor dopušten - napomena uredništva.] Zakon o BND-u, dakle, dijeli ljude u tri kategorije. Nekim ljudima oduzima jedno ljudsko pravo, iako su ljudska prava neotuđiva i nedjeljiva.

Uz to postoji i jedan tehnički problem. Ta podjela u tri kategorije zapravo uopće ne može funkcionirati. Dobar primjer za to su istraživanja u svezi s takozvanim Panamskim dokumentima. Ona bi bila nezamisliva bez prekogranične suradnje, a njemački novinari su radili skupa s kolegama iz cijeloga svijeta. Podaci njemačkih novinara ne smiju prema zakonu, istina, biti pohranjivani, ali nadzorom, primjerice, jednog pakistanskog novinara vrlo vjerojatno će biti pohranjeni i komunikacijski sadržaji njemačkog novinara.

Podjele u tri kategorije, dakle, ne može i ne smije biti. Ona je u suprotnosti s njemačkim Temeljnim zakonom (ustavom, op. ur.), a to ne kažu samo Reporteri bez granica, nego i ugledni stručnjaci za državno i međunarodno pravo.

Društvo za pravo na slobodu podnijelo je i u ime Reportera bez granica ustavnu tužbu protiv Zakona o BND-u. Kako procjenjujete izglede na uspjeh te tužbe?

U kritici toga Zakona su se od početka gotovo u potpunosti slagali ne samo novinarske i organizacije za zaštitu ljudskih prava, nego i tri posebna izvjestitelja Ujedinjenih naroda. A to je već neobično. Posebni izvjestitelji UN-a obično se bave zemljama u kojima je stanje poštivanja temeljnih i ljudskih prava znatno lošije nego u Njemačkoj. Utoliko smo prilično optimistični da će naša ustavna tužba biti uspješna, iako će za to trebati puno vremena.

Intervju je vodio Klaus Dahmann.