Roboti za spas ljudskih života

Vojnici, policajci i vatrogasci često se nalaze u situacijama opasnima po život: bilo da se radi o opasnosti od radioaktivnosti, otrovnih kemikalija ili naoružanog neprijatelja. Zbog toga bi njihovo mjesto u rizičnim akcijama u budućnosti sve više trebali preuzimati roboti. Ali kako to izgleda u praksi i što oni mogu, a što ne? U potrazi za odgovorima na to pitanje je Fraunhofer-institut za komunikaciju, obradu informacija i ergonomiju organizirao natjecanje M-ELROB. Ono se od ovoga ponedjeljka (24.9.) održava u švicarskom Thunu.

Na tom trodnevnom vojnom natjecanju nastupaju ove godine autonomna vozila. Ekipe koje na njemu sudjeluju čine profesionalni proizvođači robota, ali i mnogi izumitelji sa sveučilišta i istraživačkih instituta.

Touareg koji vozi - sam

Jedan od njih je i Thorsten Lüttel. On na Sveučilištu u Münchenu istražuje autonomne sisteme na području zračnih i svemirskih letova. Na M-ELROB-natjecanju njegova ekipa ne nastupa, međutim, s nekom letjelicom, već s modificiranim Volkswagenovim modelom Touarega, i to već peti put. On je pun tehničkih inovacija: "Tu su kamere-senzori kojima vidimo okolinu. Imamo laserske skenere koji mjere udaljenosti oko vozila i generiraju trodimenzinalni oblak. I imamo nešto poput organa za ravnotežu, kao unutarnje uho kod ljudi", objašnjava Lüttel. Podatke koje prikupe senzori kompjuter obrađuje i upravlja volanom, gasom, kočnicama i mjenjačem. Uz to još dobija dodatne zadatke - recimo da prati neko drugo vozilo.

U jednom drugom testu roboti dobiju GPS-poziciju ciljne destinacije i moraju potpuno sami naći put - bez karata ili bilo kakvih dodatnih informacija.

Frank Höller je član istraživačkog tima Sustavi bez ljudskog upravljanja Fraunhofer-instituta u Wachtbergu koji sudjeluje u organizaciji M-ELROB-a. Njegov tim na natjecanje je poslao malo gusjeničarsko vozilo. Ono, objašnjava Höller, od laserskih slika kojima raspolaže slaže karte i pokušava uvijek voziti prema cilju. Kada dođe u neku slijepu ulicu, traži na karti drugi put i pokušava njime proći dalje. Pritom mu organizatori mogu postaviti neku prepreku, na primjer put prepriječiti nekim deblom. Još teže bi robotu moglo biti prepoznati druge prepreke, na primjer bare na čijim površinama pliva okrijek koji izgleda kao tvrda površina ili, na primjer, blato. Robot ne može razaznati niti je li trava meka ili nije, objašnjava Frank Höller i navodi primjer jednog starijeg eksperimenta: "Trebalo se kretati putem koji je bio nešto povišen, a lijevo i desno od njega je bila visoka trava. Ona je, međutim, bila iste visine kao i put. Laserski mjerač je napravio sliku okoline i na njemu nije mogao prepoznati put jer je čitava površina bila jednako visoka. Tako je robot krenuo preko trave, upao u nju i zapeo".

U jednoj trećoj vježbi roboti moraju nešto pronaći - narančaste četvrtaste znakove upozorenja kakvi obično označavaju kamione s opasnim teretom. Njih roboti moraju fotografirati i kartografirati. Tog izazova se prihvatio informatičar Torsten Fiolka. On koristi činjenicu da laserski skeneri mogu pribavljati i više informacija od udaljenosti. "On može odrediti i koliko jako objekt koji je pogodio reflektira. Znakovi za opasnost u pravilu jako reflektiraju. Puno jače od drugih objekata. Dakle, u oblaku točaka lasera traže se objekti koji snažno reflektiraju i provjerava se odgovaraju li otprilike dimenzijama znakova opasnosti", objašnjava informatičar.

Čovjek je brži i pouzdaniji

Sve to nije obična igra. Smisao ovih vježbi je u tome da se razviju roboti koji bi na opasnim i teškim zadacima mogli služiti vojsci, policiji i vatrogascima. Stoga se M-ELROB odvija pod budnim okom potencijalnih mušterija.

Organizatoru natjecanja, Franku Schneider s Fraunhofer-instituta (FKIE) je u svakom slučaju jako važno da se razvoj robota ubuduće još jače orjentira na potrebe spasilaca. On vidi još veliki potencijal u poboljšanju komunikacije između sistema i njegovih korisnika, odnosno između čovjeka i stroja. Pritom su, priznaje on, roboti upravo u slučajevima nužde još premalo fleksibilni i spori: "Čovjek je brži, a upravo kod katastrofa je važna svaka sekunda. Zato trenutno postoji spremnost da se u takvim situacijama koriste roboti samo kada je opasnost za ljude najveća moguća. A u svim drugim situacijama čovjek navlači zaštitna odijela, uzima brojila i sam ide u akciju."

To potvrđuje i Andreas Ciopssek čija firma pravi robote za deaktiviranje bombi ili za mjerenje plinova i radioaktivnosti. I on kaže da roboti još ne mogu samostalno i pouzdano odrediti prijeti li nekoj zgradi doista urušavanje: "Kada je čovjek sam u njoj, on može vidjeti je li neki zid napuknut. Čuje sitna pucketanja. Vidi sitne pukotine. To je jako teško ustanoviti preko televizijske kamere."

Ipak se, dakle, ne može potpuno bez ljudi i njihovih osjetila. A prava umjetna inteligencija je još znanstvena fanstastika. "Moramo se oprostiti od predodžbi kakve možemo vidjeti u kinu ili na televiziji. U stvarnosti je još sve sasvim drukčije", zaključuje stručnjak za robote Andreas Ciossek.