Robovi na portugalskim poljima

Lice Mahendre Sapkote zrači zadovoljstvom. Kao prvo, konačno je zasjalo sunce, kao drugo, poslovi idu dobro, a kao treće, on konačno radi sasvim legalno u gradiću Sao Teotoniju na jugu Portugala. Ne "crnči" više na ogromnim plantažama naranča koje se protežu oko ovog gradića na obali Atlantika, već prodaje indijsku i nepalsku hranu i začine u trgovini "Darshan Nepal". Mahendra Sapkota, 34-godišnjak iz Nepala, je uspio.

Ali mnogi njegovi sunarodnjaci, ali i Indijci, Tajlanđani, Bangladežani, Pakistanci i Vijetnamci u portugalskoj pokrajini Alentejo mogu samo sanjati o tome. Otkad u regiji ekspandiraju velika poljoprivredna poduzeća, ovamo ih dolazi sve više. Samo u Sao Totoniju, koji službeno broji oko 6.500 stanovnika, ima ih preko 4.000. U regiji ih, kako se procjenjuje ima više desetaka tisuća. Oni beru naranče, sade cvijeće, beru jagode koje se onda izvoze u druge članice EU-a. Često rade po 10 i više sati dnevno, vikendima i praznicima. U velikom broju slučajeva - za crkavicu. "Ako imaju sreće, dobiju 3 do 3,40 eura po satu", priča nam Mahendra Sapkota.

Portugalci ne žele raditi

"Netko mora odraditi posao", objašnjava Tania Guerreiro, socijalna radnica u nevladinoj organizaciji Taipa iz grada Odemire koja se brine za Azijce u Sao Teotoniju. U rijetko naseljenom Alenteju, kaže, nema dovoljno radne snage, a Portugalci iz drugih krajeva taj posao ne žele raditi. "To je težak sezonski rad za koji poduzeća ne mogu nikoga drugoga naći."

I tako u Alentejo stiže sve više Azijaca, dijelom legalno, dijelom ilegalno. Mnogi su pali u ruke beskrupuloznim trgovcima ljudima. Glasnogovornik portugalske policije GNR naziva te krijumčarske bande "kriminalnim elementima" iz istočne Europe i Indije. No, vrlo je teško dokazati trgovinu ljudima u poljoprivredi, ukazuje Rita Penedo, direktorica portugalskog ureda za suzbijanje trgovine ljudima. Kao prvo, radi se o relativno novom fenomenu, a kao drugo, vlasti su ovisne o konkretnim dojavama i informacijama do kojih je, pak, teško doći. Službeno je do sada registriran samo jedan jedini slučaj u kojemu se, doduše, radi o 20 žrtava. Pozitivno je, međutim navodi se, što je interes javnosti za ovakve slučajeve znatno porastao i što su nadležni policijski organi za njih senzibilizirani.

Uvjeti za rad nedostojni čovjeka

S pravom, smatra socijalna radnica Tania Guerreiro. Jer azijski poljoprivredni radnici rade često u uvjetima nedostojnim čovjeka, strpani u kontejnere ili u derutne kuće, nerijetko bez vode i struje.

"Mi smo u potrazi za boljim životom", kaže Mahendra Sapkota iz trgovine u Sao Teotoniju. Da bi kod kuće prehranili obitelji, azijski radnici su spremni puno toga riskirati i pretrpjeti: dati svoju sudbinu u ruke trgovcima ljudima koji će ih prokrijumčariti u Portugal, kao i činjenicu da je posao o kojemu su maštali puno gori nego što su to oni zamišljali.

Mahendra je prije četiri godine došao u Portugal preko Danske, dugo je radio bez papira dok nije dobio dozvolu za rad. "Takav je život, što se može, ali sada mi je dobro i sretan sam?"

Začarani krug

Ali većina Azijaca u Alenteju nije. "Ima dana kada ih 50 i više dođe k meni na konzultacije", priča nam socijalna radnica Guerreiro. I dok joj je prije još uspijevalo isposlovati željene papire za mnoge, danas je to postalo sve teže. Portugalska vlada je naknadno legaliziranje statusa ilegalnih migranata učinila praktički nemogućim. A njih je sve više jer poljoprivredna industrija u Alenteju ekspandira. Portugalu, osim toga, treba izvoz u druge članice EU-a, trebaju mu devize. Bez jeftine radne snage iz Azije to ne ide. Radi se o začaranom krugu pred kojim vlasti zatvaraju oči.

Dokle god poljoprivredna poduzeća trebaju radnike, a Portugalci i građani EU-a ne budu htjeli raditi za minimalnu plaću od 500 eura mjesečno, Azijci će i dalje dolaziti, u to je Tania Guerreiro sigurna. Ono što njoj ostaje kao mogućnost je samo sprječavanje najgorih slučajeva izrabljivanja. Socijalna radnica rezignirano dodaje: "U zemljama iz kojih dolaze ovim je ljudima još gore."

Robovski rad za rast portugalskoga gospodarstva

Mahendra Sapkota i njegovi prijatelji to potvrđuju. Oni stoje pred malom trgovinom koja je postala neka vrsta okupljališta Nepalaca u Sao Teotoniju i razgovaraju. Ljudi u Portugalu su ljubazni, život dobar, klima skoro kao u Nepalu. "Za bolji život naših obitelji moramo se žrtvovati, to je tako", kažu nam na rastanku. I uopće ne razmišljaju o tome da time guraju portugalski gospodarski motor.