Azil u Njemačkoj

Prema navodima Udruge Roma iz južne Srbije najveći broj romskih tražitelja azila u Njemačkoj potječe iz Leskovca, grada koji ima oko 70.000 stanovnika. Nedaleko od toga grada nalaze se tri velika romska naselja u kojima živi više od 10.000 ljudi. Predsjednik udruge „Rom“ Aca Demirović (51), čija kćer je prije tri mjeseca s obitelji otišla u Njemačku, kaže da je Njemačka omiljena kao cilj jer Nijemci simpatiziraju Rome. „Njemačka je najprikladnija zemlja, ljudi razumiju naš narod. A kao socijalni slučaj, kao tražitelj azila, čovjek u Njemačkoj dobije više novca nego kad bi u Srbiji radio“, kaže Demirović.

Zloporaba ukidanja viza

Za Zorana Muratovića (46) i njegovu sedmočlanu obitelj Njemačka je bila jedina mogućnost da prezimi. Tamo su proveli mjesec i pol dana. Bili su smješteni kod Stuttgarta i vratili se s 4.000 eura. „Ponudili su nam 500 eura po osobi ako povučemo zahtjev za azilom. Rekao sam, dobro, potpisat ću. Tako smo s tim novcem došli kući, još su nam platili prijevoz do Leskovca“, priča Muratović.

Od 19. prosinca 2009. ukinute su vize za građane Srbije, Makedonije i Crne gore pri ulasku u Europsku uniju. To je u zapadnoj Europi dovelo do osjetnog porasta broja tražitelja azila, osobito u Belgiji, Švedskoj i Njemačkoj. Zato se već u proljeće 2010. u europskim glavnim gradovima razmišljalo o ponovnom uvođenju viza.

Brže vraćanje u domovinu

Većina tih tražitelja azila bili su Romi i Albanci iz siromašnih općina na jugu Srbije, uz granicu s Kosovom i Crnom Gorom. Ali, taj val izbjeglica zaustavljen je suradnjom europskih i srbijanskih vlasti. S jedne strane uvedene su strože kontrole na granicama, kako bi se spriječilo odbijene tražitelje azila da ponovo pokušaju ući u EU. A s druge strane u zemljama EU-a je osjetno skraćeno vrijeme obrade zahtjeva za azilom. Umjesto 15 do 18 mjeseci, koliko je postupak trajao ranije, sad se o zahtjevu za azilom odlučuje za mjesec do dva.

Zoran Amedović (46) je ipak sa suprugom Nevenom proveo osam mjeseci u jednom domu za tražitelje azila u Hannoveru. Oni su takorekuć organizirano došli u Njemačku. Jedan autobus je vozio kroz naselje i skupljao Rome koji žele ići u Njemačku. Ali, Amedovići su bili razočarani boravkom u domu za tražitelje azila. „Moja supruga i ja smo svaki dan plakali. Nema boljeg mjesta od moje domovine, moga grada, moje zemlje. Rekao sam, poljubit ću beton kad ponovo dođem na granicu“, pripovijeda Zoran Amedović.

Bez posla i socijalne pomoći

Kod Roma u Leskovcu je rjeđe povod za traženje azila politički progon. Više se radi o ekonomskoj bijedi. U Srbiji ima puno nezaposlenih, osobito na jugu, a kriteriji za socijalnu pomoć su vrlo strogi. A kad se radi o Romima, sve je još gore. U Leskovcu primjerice od oko 6.000 odraslih Roma samo ih oko 300 ima posla. A od 1.500 osoba koje u gradu primaju socijalnu pomoć 60 posto su Romi.

Sinovi Maksuta Demirovića (61) nemaju ni posla a niti primaju socijalnu pomoć. Trenutno žive od novca koji su dobili u Njemačkoj kao tražitelji azila. To je gorka stvarnost . Tu nema perspektive za budućnost, kaže Maksut Demirović: „Imam dva sina. To su mladi i zdravi ljudi, oni mogu raditi. Treba im u Srbiji dati posao i plaću od četiristo, petsto eura – zašto bi onda išli u Njemačku?“

Autorica: Milica Ivanović (aj)
Odg. urednik: Željka Telišman