Rusija je neizostavni partner za pregovaračkim stolom

Prije godinu dana obje su se strane već našle u poziciji u kojoj se nalaze sada. Sporazum o partnerstvu između Ukrajine i EU samo što nije bio potpisan. No, tadašnji ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič se tada povukao. Moskva mu je s jedne strane prijetila uvođenjem teških gospodarskih sankcija u slučaju da doista ispod sporazuma stavi svoj potpis a s druge strane, mamila sveobuhvatnim kreditom (koji bi zemlji do grla zatrpanoj u dugovima itekako dobro došao) - u slučaju da se ipak okrene Rusiji. To je kod Janukoviča upalilo, no istodobno ga je to stajalo i bijesa njegovih sugrađana i na koncu, nakon tjedana prosvjeda i položaja.

Sporazum o slobodnoj trgovinskoj zoni

Njegov nasljednik, Petro Porošenko se doduše okrenuo Europskoj uniji, no i on se nalazi u jednom sličnom procjepu – bilo kada se radi o odnosu s Moskvom ili o unutarnjo- političkim pitanjima. Naime, kako bi omekšao Rusiju, Porošenko je zamolio EU da pomakne vrijeme potpisivanja sporazuma o slobodnoj trgovinskoj zoni (koji je povezan sa sporazumom o partnerstvu) na početak 2016. godine. On se nada da bi možda u međuvremenu odnos između njegove zemlje i Rusije mogao postati opušteniji.

No, zbog ovog pomicanja termina potpisivanja spomenutog sporazuma, mnogi se Ukrajinci osjećaju kao da ih je njihov, prema Zapadu orijentirani predsjednik, izdao. I moglo bi se dogoditi da uskoro protiv njega izađu na ulice. No, u biti, ukrajinskoj vladi nije ni preostalo ništa drugo. Zemlja je gospodarski gledano propala i Rusija bi ju mogla odmah prisiliti na „predaju“. Tome svemu treba dodati i situaciju u kojoj se nalazi vojska: aneksija Krima je pokazala da se ruski predsjednik Vladimir Putin, ukoliko mu se ukaže povoljna prilika, neće libiti osvojiti neku stranu zemlju. Njegovi se vojnici već nalaze na istoku Ukrajine.

EU ne daje samo nego i traži

Kijev i Bruxelles će se stoga jedni prema drugima moći približavati samo u vrlo malim, opreznim koracima. To bi ukrajinski narod moglo postaviti pred težak test strpljenja. Dvojba se sastoji i u tome što bi se gospodarske prednosti EU-a mogle osjetiti tek na duge pruge, dok bi se, s druge strane, ruske sankcije osjećale odmah.

A Bruxelles nije samo da pruža i daje, već i zahtijeva – i to reforme. Ukrajinske poljoprivredne subvencije kao i pomoć zastarjeloj metalnoj industriji morale bi, dugoročno gledano, biti ukinute. Na ukrajinsko tržište bi stigli konkurenti iz zapadne Europe, što bi potisnulo domaće proizvođače. To su sve doduše uobičajeni procesi prilagođavanja koje mora proći svaka zemlja koja se želi priključiti EU-u, no u slučaju Ukrajine ove reforme dobivaju posebnu težinu.

Gdje je alternativa?

Pa ipak, usprkos svemu, čini se kao da većina Ukrajinaca ipak želi poći ovim putem. Na koncu, koja je alternativa? Članstvo u euroazijskoj carinskoj uniji – zasigurno ne; barem ne svojevoljno. Tamo naime „vlada“ Rusija i to prije svega prijetnjama prema kojima ona u svakom trenutku može povući prednosti koje je pružila. Rusija ovdje djeluje kako joj se sviđa i, u najgorem slučaju, ona i uzima ono što želi – vidi Krim. Po pitanju Europske unije, niti ovdje Ukrajini nitko ne obećava raj na zemlji a ponajmanje odmah, ali u ovom slučaju bi Ukrajinci barem znali u što se upuštaju i na koji način se može odvijati proces uključivanja u Uniju. Razni europski političari navode da u slučaju da je Ukrajina 2004. godine postala članicom EU-a, kao i mnoge druge bivše ruske satelitske države, ona danas imala standard kakav ima Poljska. A to ne bi bilo malo.

„Ruski faktor“ ne izgubiti iz vida

No, Ukrajina tada nije postala članicom i to neće u skorašnje vrijeme niti moći postati – zato što to s Rusijom kojom vlada Putin neće biti moguće. Smije li Rusija odlučivati o tome kojem će savezu pristupiti Ukrajina? Naravno da ne. No, samo bi budala ignorirala „ruski faktor“. Jer preveliki je ulog u igri da bi se to jednostavno ignoriralo.

Drugim riječima, za sada ne preostaje ništa drugo nego nastaviti putem malih koraka, otvorenih mogućnosti pri čemu se i dalje treba raditi na tome da se Rusiju uvjeri kako se nema čega bojati po pitanju približavanja Ukrajine Europskoj uniji, već da naprotiv, ona tako može biti samo na dobitku. Pametan korak bi bio i dodjeljivanje posebnog statusa istočnoj Ukrajini. Pri tome EU mora pripaziti da se spirala između sankcija i protusankcija ne otme kontroli – slanje signala protiv kršenja prava naroda – da, ali sankcije kojima se želi pokazati tko je jači – ne. U tom slučaju ne bi bilo pobjednika već samo gubitnika.