Ruski neprijatelji i ruski prijatelji

Pišem ovo na Krimu, gdje sam dospio obiteljskim poslom. Krim je sada slavan u cijelom svijetu. Po krimskim cestama na reklamnim zidovima istaknuti su portreti Putina s njegovim izrekama. Izreke se slabo vide, a Putin izgleda kao zamišljen, karizmatičan lider. I kao ugodan i ljubazan čovjek. Gledam ga i mislim – kako to? Pa zar nije lako izračunati ili makar pogoditi da zbog toga što je, kako na Krimu kažu, „Rusija preotela Krim“, ona gubi prijateljstvo, povjerenje i poštovanje najvećeg dijela zapadnih i drugih zemalja.

Dakle, zašto?

Ili nedavni primjer Turske. Ruski turisti su navaljivali tamo u bujicama. Rusija se uz posebnu nježnost slizala s Turskom. Potom je uslijedilo jedno pa drugo upozorenje zbog toga što su ruski borbeni zrakoplovi povrijedili turski zračni prostor. Na kraju – tragedija. Turska se pretvara u smrtnog neprijatelja – do kraja života! Prisjetili smo se turskih povijesnih zlodjela, sve do posljednjeg.

Odjednom se pomiriše. Naglo, kao svadljivci na ulici. Pustili jedan drugom krv pa otišli na pivo. A ruski narod, koji je, sudeći po anketama, nakon tragedije obaranja ruskog zrakoplova sebi umjesto Ukrajinaca i Amerikanaca zacrtao Turke kao glavne neprijatelje, sada je opet dužan smatrati ih braćom, ako ne po oružju (nekada smo to bili s Amerikancima) onda po ljetovalištima? I narod pristaje. Dakle, iz toga proizlazi da su u Rusiji prijatelji i neprijatelji uvjetni, kao što je uvjetan i ruski moral, onako kako je to utvrdio ruski književnik i emigrant Gajto Gazdanov, prošavši kroz užase građanskog rata. Prijatelj i neprijatelj s istim licem, to je baš komotno. „Hvala ti za jučer, a za danas odgovaraš“, pisale su staljinističke novine u doba „Velikog terora“, kada su pored mnogih drugih vlasti likvidirali i stare boljševike. Tu se vidi da se formirala tradicija manipulacije prijateljima i neprijateljima.

No, i prije osnivanja Sovjetskog Saveza Rusija nije imala puno pouzdanih prijatelja. Recimo, Francuska. Bila je neprijatelj, pa prijatelj, pa neprijatelj pa opet prijatelj. Da te zaboli glava. Upravo kao sada Turska.

Zašto je tako? Zašto Rusija ne vjeruje nikome?

To je tako jer je njezina vjera različita u odnosu na zapadne i istočne susjede. Ona je u duši mesijanska država. Ima Božju misiju.

Kakvu?

Nije važno! Različite misije! Malo ratuje u raznim europskim revolucijama (19. stoljeće) malo je i sama revolucionarka, koja, doduše, vrlo brzo skrene na put novog apsolutizma, na početku staljinističkog, a potom, poslije povijesne pauze, i sadašnjeg samodržavlja, kada je apsolutistička vladavina kod susjeda odavno izašla iz mode. Rusija se smatra posebnom, ali ne zato što bi joj to pomoglo da živi sretno. Ne, sretno u njoj nikada nisu živjeli. Već po tome što ona ne može biti normalna kao svi drugi.

Naime, da je Rusija bila kao sve ostale zemlje, ne bi se krimska povijest odvijala onako kako se odvijala i sredinom prošlog stoljeća i dan danas.

Rusija ipak nije toliko posebna. Ona smatra da je bolja od svih.

Po kojim pokazateljima?

Po nevidljivim pokazateljima duha. I svi koji to ne priznaju jesu – neprijatelji.

Ali to nitko ne priznaje. Jedni neće, kao, po tradiciji, Poljaci. Drugi ne mogu pronaći Monomahovu šapku koja nešto čini nevidljivim. Treći je i ne traže, nego pozivaju Rusiju, ako ikako može, da bude sličnija drugim zemljama, molit ću lijepo!

Ali Rusija ne želi sličiti na druge. Ni na Kinu, ni na Ameriku.

E, sada je glavni neprijatelj – Amerika. Kina se računa u prijatelje, mada i sama to ne zna. A kada će se napraviti rokada? Nitko ne zna. Ali sve je moguće.

Meni su na Krimu jučer rekli da su Putinovi portreti uz ceste postavljeni po tajnom naređenju State Departmenta. Kako to? Pa tako, jer portreti razdražuju… Tko razdražuje? Portreti! Koga? Razrogačio sam oči.

Potom sam razmislio: ako je Rusija posebna zemlja onda u njoj ima postojati mišljenje nepodčinjeno neprijateljskoj logici. Mišljenje slobodno od razuma neprijatelja. Rusija je u tome tako silna da malaksava od vlastitih duhovnih mogućnosti.

Jednako je važno – izabrati super-neprijatelja. Drugi duž ruskih granica ostaju jednostavno neprijatelji ili lažni prijatelji. Ali treba uočiti sam korijen zla!

Ponekad je super-neprijatelj bila Poljska. Strašni neprijatelj koji je Rusiji predlagao da sebe pronađe u Europi. A onda, poslije Drugog svjetskog rata super-neprijatelj je postala Zapadna Njemačka. Sovjetski vlastodršci su je razjareno optuživali za revanšizam. I narod je vjerovao. Naime, upravo je Zapadna Njemačka doprinijela činu koji je strašan za Rusiju – ujedinjenju Europe koja je do tada bila u ovoj ili onoj mjeri u stanju vječnog neprijateljstva.

A sada je najomraženiji neprijatelj – Amerika. I narod je u to također povjerovao.

Istina, ne baš potpuno.

U Rusiji narod vjeruje vlasti. Jako vjeruje. Glasa za nju. Ali joj ne vjeruje do kraja. To je stvarno finesa, posebnost među tolikim posebnostima – da nema duboke vjere u vlast. A nije ni da vlast baš vjeruje narodu. Po tome su trenutni inozemni ruski prijatelji i neprijatelji koje je označila vlast poput strašila u vrtu. S jedne strane – baš strašni. A sa druge – ne baš.

No, katkad zbog svih tih finesa neprijateljsko-prijateljskih odnosa izbijaju svjetski ratovi. I krv posuklja iz ljudi, a ne iz vrtnih strašila.