Rusko selo u Norveškoj

Arhipelag Svalbard ili kako ga mnogi nazivaju Spitzbergen, po najvećem otoku - nalazi se na pola puta od Norveške do Sjevernog pola - nema drveća, ni jednog jedinog stabla. Svatko tko se kreće izvan naselja mora nositi oružje - zbog polarnih medvjeda.

Barentsburg  je s oko 300 stanovnika drugo po veličini naseljeno mjesto u arhipelagu, nakon glavnog grada Longyearbyena koji ima oko 2.500 stanovnika i koji je udaljen 55 kilometara. Između ta dva mjesta nema ceste. U Barentsburgu se nalazi ruska arktička misija, rudnik ugljena i konzulat.

Kratka povijest

Norveška kompanija Stavanger je 1910. prva počela s iskopavanjem ugljena. Zemljište je onda 1920. kupila nizozemska kompanija Nespico, koja je utemeljila naselje i nazvala ga u čast poznatog moreplovca Willema Barentsa. Zbog ekonomske krize u Europi, kompanija je zatvorila rudnik, a 1932. je njezin vlasnik postao sovjetski Arktikugol Trust, u prijevodu - Arktički ugljen.

Iako je arhipelag pod suverenitetom Norveške, jedinstveni sporazum iz 1920. regulira njegov status i daje građanima svih država potpisnica jednaka prava na korištenje prirodnih resursa, ali bez davanja prava eksteritorijalnosti. Uz Norvešku, trenutno je Rusija jedina država koja održava svoje ekonomsko prisustvo na Svalbardu. Generalni konzulat Ruske Federacije nalazi se u Barentsburgu.

Sankcije i problemi s plaćanjem

Na Svalbardu se nigdje ne plaća gotovinom, a otkako su sankcije EU-a stupile na snagu, Rusi više ne mogu koristiti svoje kreditne kartice. Plaćanje za mnoge funkcionira samo s internim barentsburškim karticama. Svi koji rade u Arktikugolu, ruskoj državnoj kompaniji koja upravlja lokalnim rudnikom uglja i svim drugim objektima - dobili su takve kartice.

Ali opskrba je sve gora. Do Barentsburga se može samo vodenim putem. Norveška je od 29. travnja zadržavala brod koji je prevozio ruske kontejnere. Konačno je stigao 18. srpnja uvečer.

Ovdje nitko ne priča o ratu

Ugljen se kopa već čitavo stoljeće i rudnik polako presušuje. Četvrtina godišnje proizvodnje od 120.000 tona potroši se u Barentsburgu - za grijanje tijekom cijele godine u velikim montažnim zgradama. Trenutno tamo živi skoro 300 ljudi - iz Ukrajine, Rusije, Tadžikistana ili Sirije. Nikada ih nije bilo tako malo, kaže jedan radnik Arktikugola.

Ukrajinci koji su protiv rata su nestali - priča Timofej Rogozin, bivši šef turističke zajednice u Barentsburgu. Sada živi u Longyearbyenu, glavnom gradu Spitzbergena.

„Pisao sam mnogo na društvenim mrežama o greškama u turizmu, greškama na Arktiku i nedostatku slobode izražavanja", kaže Rogozin. Do 2020. nitko za to nije mario. Nakon toga je bilo pritužbi, pa je 2021. podnio ostavku.

Rogozin kaže da su mnoge njegove kolege učinile isto. Ukrajinci koji i danas ovdje žive često dolaze iz Donbasa ili iz oblasti Luganska. Ovdje mogu više zaraditi, imati siguran posao i prije svega siguran dom.

Mnogima su navodno ponuđene ruske putovnice kako bi ovdje mogli udobno živjeti kao Ukrajinci ili Rusi. Našli su posao u rudniku ugljena, u vrtiću, u školi ili u turističkom uredu.

Ovdje nitko ne priča o ratu, koji se u Rusiji smije opisati samo kao „vojna specijalna operacija". Jer kažu - svi bi vidjeli tko razgovara s novinarima.

Pad turizma i osjećaj nepravde

Dvije radnice u turističkoj agenciji burno se žale na strane novinare koji su istraživali u Barentsburgu – kažu da su lagali u svojim izvještajima. Ali ne mogu nam odgovoriti pitanje o čemu se konkretno radilo.

Osim toga, ostali turistički operateri na Svalbardu ih bojkotiraju, kažu one. To je pogrešno, jer ovdje na krajnjem sjeveru moramo se držati zajedno, tvrde one. Nikoga ovdje na Spitzbergenu nije briga za Ukrajinu, radi se samo o tome da ih se eliminira kao konkurenciju, kaže jedna od njih dvije.

Činjenica je da je turizam ovdje u problemima. Ranije je dolazilo mnogo Rusa. Onda je došla pandemija, a rusko cjepivo Sputnjik dugo nije bilo priznato u Norveškoj. Nakon ruskog napada na Ukrajinu, zračni prostor je zatvoren za ruske letjelice.

Dakle, već duže vrijeme, ruski turisti jednostavno ne mogu doći u Barentsburg. Turisti iz drugih zemalja i dalje stižu, ali malo ih je. U jedinom hotelu popunjeno je samo deset od 43 sobe. Neki dolaze na jednodnevni izlet brodom iz glavnog grada Spitzbergena.

Doktor Sirijac

Stanovnici Barentsburg a su uglavnom prijateljski raspoloženi, ali povučeni. Ipak, ne baš svi.

Sirijski liječnik Abdelkader al Said ponosno pokazuje bolnicu u kojoj radi. Ovdje ima samo nekoliko vrsta ozljeda koje treba liječiti, ponekad neki pijanac, priča nam.  On problem Barentsburga ne vidi u sankcijama, već u tome što je mjesto tako malo:

„U ovom gradu kao da se sve vrti u krug. Kada izađete, uvijek vidite ista lica. To je kao utvrda, krug iz kojeg ne možeš izaći."

Čini se da mnogi mladi ljudi to vide drugačije. Oni ostaju godinu-dvije, rade kao konobari ili vode turiste na obilaske - i pritom dobro zarađuju. Pojedince možete sresti na recepciji hotela tijekom dana, tijekom turističkog obilaska, a uvečer u Domu kulture. S divljenjem pričaju o prirodi, o mogućnostima koje ovdje postoje. Ali ni oni ne govore o ratu u dalekoj Ukrajini.

Direktor rudnika kojem smo poslali upit šuti, kao i ruski konzul. Obojica  moraju „progutati" da strani novinari mogu doći i raditi bez akreditacije, na kraju krajeva - oni su u Norveškoj.

Ali svatko tko se kao novinar kreće po Barentsburgu mora biti spreman da će biti stalno promatran. Bilo u prodavaonici, na farmi haskija ili u bolnici - svuda netko izjavljuje da je sve u redu u mikrokozmosu Barentsburga - vrlo posebnom mjestu na rubu civilizacije, mjestu na kojem se Rusija mora prilagoditi određenim pravilima.

ARD/D. Roščić

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu