Samo rijetki Izraelci vjeruju u mir

Knjižara „Knjiški moljac“ na Rabinovom trgu u središtu Tel Aviva. Tu se sastaju lijevi intelektualci, prebiru po knjigama na policama, u stražnjem dijelu je šank s tortama i aparatom za kavu. Gali je mlada žena, oko trideset joj je godina, ima kovrčavu kosu i naušnice u obliku srebrnih krugova. Pred sobom ima laptop, upravo dobiva kavu s mlijekom. Pitanje žele li Izraelci uopće još mir s Palestincima ne iznenađuje ju. „Ništa Izraelci ne žele više nego mir. To je apsolutno u prvom planu. Židovski narod, izraelski narod je miroljubiv, on voli humanost. To je abeceda Izraela i židovstva i svijet to mora razumjeti.“

Rat bio neizbježan?

Ona, naravno nije bila za rat u Pojasu Gaze. Ali, kaže, do toga je moralo doći. I ona, kao i brojni drugi Izraelci, smatra da tu nije bilo izbora. I navodi argument koji se najčešće čuje, kad se radi o ratu u Pojasu Gaze. Osam godina su ljudi na jugu Izraela morali podnositi Hamasove raketne napade. To nije život, kaže Gali, dodajući „zamisli da se to događa u Njemačkoj. Tvoja vlada bi reagirala isto tako“. Vodstvo Hamasa ne želi mir, kaže Gali: „Mi smo shvatili da druga strana uopće za to nije zainteresirana. Ne znam što oni žele. Oni očito žele da nas ovdje ne bude. Žele nas izbaciti, uništiti nas. Za to nažalost postoje dokazi. Hamasova vlada je to postavila kao svoj cilj, uništiti državu Izrael, uništiti židove, izbaciti ih odavde.“

Rašireno isto poimanje

Gali govori kao da je te riječi naučila napamet. Stotinu puta ih je ponavljala, u stotinama prilika, u stotinama razgovora. Razlog tako ujednačenog mišljenja među Izraelcima je iskustvo ljudi s Palestincima i nedostatak političkih ideja.

Nekoliko stolova dalje sjedi Jael, također s kavom i laptopom. I ona se smatra ljevičarkom, ali govori kao realna političarka centra. I ona ukazuje na problem raketiranja juga Izraela na koji se nekako moralo reagirati. I ona smatra da je rat bio neizbježan. Ne vjeruje u skoro rješavanje krize, očekuje da će za to biti potrebno puno godina.

Rijetki vjeruju u mir

Vjera u mir potpuno je nestala. Čak i ovdje na Rabinovom trgu, gdje su 1982. stotine tisuća ljudi prosvjedovali protiv rata u Libanonu i gdje su 1995. deseci tisuća sa svojim premijerom Jitzhakom Rabinom pjevali pjesmu o miru, prije nego što je on ubijen.

Shimon je sudjelovao u svim tim demonstracijama. Uvijek je na ramenima imao neko od svoje djece, prisjeća se. Shimon je književnik, blago valovite crne kose prošarane sijedim vlasima, s naočalama. On sjedi u izlogu „Knjiškog moljca“: „Prestao sam slušati i čitati. Jer, ne zanimaju me detalji politike, bit politike se, na moju žalost, malo promijenila. Nema dojam da se nešto mijenja. Očajan sam.“

Vjernost mirovnom pokretu

Shimon je na zadnjim izborima glasovao za lijevo-liberalni Meretz, njegova supruga za komuniste. Oni su ostali vjerni liniji mirovnog pokreta iz starih vremena, ali samo na biralištima. Shimon više ne demonstrira. Na pitanje, vjeruje li u mir, nakon kratkog razmišljanja odgovara: „Vjerujem. Jer, promatram ljude na jednoj i drugoj strani. Ali ako mislim na političke strukture, ovdje, a možda i tamo, onda ne vjerujem.“