310809 Libyen Gaddafi
1. rujna 2009
Libija bez Muamara Gadafija gotovo je nezamisliva. Prošlo je točno 40 godina od puča kojim je s vlasti svrgnut kralj Idris. Tada je 27-godišnji Gadafi narodu obećao demokratski socijalizam s islamskim obilježjima, no s vremenom se mladi revolucionar razvio u skoro apsolutnog gospodara. Samozvani "vođa revolucije" i njegove snage sigurnosti stvarni su gospodari Libije. No, njihove aktivnosti ne prestaju na državnoj granici.
"Smatramo se braniteljima Trećeg svijeta u njegovoj oslobodilačkoj borbi protiv imeprijalističke kulture koja se ugnijezdila u našim glavama", izjavio je Gadafi u svom govoru na konferenciji nesvrstanih održanoj 1973. godine u Alžiru. On si je mogao priuštiti podržavanje boraca za slobodu i terorista širom svijeta, jer nafta je tijekom 70-ih godina dupkom punila državne blagajne. Irska revolucionarna armija IRA, palestinska oslobodilačka organizacija PLO, ANC u Južnoafričkoj Republici, sandinisti u Nikaragvi - popis korisnika libijskog novca je dugačak.
Sankcije zbog podrške teroristima
I dok je Gadafi svojim naftnim dolarima kupovao prijatelje širom svijeta, zapadne države su se sve više od njega ograđivale. U 80-im godinama prošlog stoljeća eskalirale su napetosti između Libije i SAD-a. U eksploziji bombe u berlinskoj diskoteci La Belle poginula su dva američka vojnika. Za SAD je bilo jasno tko stoji iza napada. Nekoliko dana kasnije američki zrakoplovi su bombardirali libijske gradove Tripolis i Bengasi. U napadima je život izgubila i Gadafijeva kćerka. Ubrzo je uslijedila reakcija: teroristički napadi na Pan Amov let 103 iznad Lockerbieja u Škotskoj i na let 772 francuske kompanije UTA - ti su se napadi smatrali reakcijom na američko bombardiranje. Gadafi se dugo opirao izručenju osumnjičenih za Lockerbie na što je Vijeće sigurnosti UN-a odgovorilo sankcijama. Godinama je Libija bila međunarodno izolirana - gospodarstvo je i te kako stradalo zbog blokade.
A onda je u 90-im godinama došlo do preokreta: Gadafi je radikalno promijenio svoju vanjsku politiku. Izručio je osumnjičene za Lockerbie i platio odštetu žrtvama terora. Godine 2003. čak je objavio detalje libijskog atomskog programa. Naravno, zapadne zemlje su bile oduševljene. UN je ukinuo sankcije, a šefovi europskih država zaredali su svoje posjete Tripoliju - jer, nitko nije želio ostati bez svog dijela libijskog naftnog kolača. A pitanje ljudskih prava je potisnuto u drugi plan.
Libija ostaje "trn u oku"
Gadafijeve promjene u vanjskoj politici nisu značile i njegovu preobrazbu u vještog diplomata. Njegove državne posjete još uvijek obilježavaju ekscentričnost i provokacije. Tako je svom talijanskom domaćinu Silviju Berlusconiju pojasnio kako bi izgledala Italija kada bi on bio na vlasti: bez političkih stranaka, a vlast bi bila vraćena narodu. U Francuskoj je pak zatražio bolju zaštitu ljudskih prava stranih doseljenika. I sam Gadafijev nastup je uvijek zanimljiv: jednom se pojavi u uniformi, drugi put u afričkoj narodnoj nošnji. Sunčane naočale već su postale njegov zaštitni znak. Na putovanjima najradije boravi pod šatorom i sa sobom vodi devu kako bi svakog dana imao svježe mlijeko. I njegova osobna garda je jedinstvena: ona se sastoji samo od žena. Jer, Gadafi se vrlo rado predstavlja kao zagovornik emancipacije islamskih žena.
Od kada predsjeda Afričkom unijom, Gadafi se čak naziva afričkim kraljem. On uživa u moći koju mu daje nafta. Pretpostavlja se da atentator iz Lockerbieja svoje puštanje iz škotskog zatvora može zahvaliti libijskim naftnim izvorima. I Švicarska se nedavno morala ispričati zbog uhićenja Gadafijevog sina Hannibala, i to unatoč tome što je u zatvoru završio nakon što je pretukao jednog hotelskog namještenika. Jer, Libija je Švicarskoj zaprijetila obustavom isporuke nafte. Dakle, iako Gadafijeva Libija više nije u društvu "nepoćudnih država", ona će Zapadu sigurno još dugo ostati trn u oku.
Autor: Philipp von Bremen/Andrea Jung-Grimm
Odg. urednik: Anto Janković