Sarajevska zimska bajka: Olimpijske igre 1984.

Te srijede, 8. veljače 1984. godine, u Sarajevu je unatoč oblacima koji su se nadvili nad grad vladala praznična atmosfera. Mjesecima prije toga ljudi su se pripremali za ovaj dan, posvuda se nešto gradilo, uređivalo, čistilo. I sada je došao taj trenutak: 60.000 gledatelja na stadionu Koševo, i milijuni pred televizorima širom zemlje, s ponosom i oduševljenjem je pratilo ceremoniju otvaranja XIV. zimskih olimpijskih igara. U Sarajevo su u tom trenutku bile uprte oči cijelog svijeta.

Euforija se osjećala na svakom koraku. I danas, četrdeset godina kasnije, oni koji su tada bili u gradu sjećaju se posebne atmosfere. „Mislim da je Sarajevo te godine bilo centar svijeta. Svi smo bili veseli, razdragani, bilo je prelijepo. Vidjeti cijeli svijet u Sarajevu je jedan od doživljaja koje pamtimo kao lijep događaj u svom životu iz tog vremena", prisjeća se jedna Sarajka.

„A onda je počeo padati snijeg"

„Svi smo osjetili veliko olakšanje kad su igre otvorene", kaže Zdravko Lipovac, i sam iz Sarajeva, koji je tada kao radijski sportski reporter uživo prenosio natjecanja u bobu i sanjkanju. „Danima prije početka Olimpijade smo bili jako zabrinuti jer nije bilo snijega. U ovo doba godine u Sarajevu i na okolnim planinama uvijek ima snijega, ali te godine - ništa. A onda je noć prije početka natjecanja počelo padati, palo ga je metar. To je bilo idealno", prisjeća se on.

Sljedeće jutro postalo je jasno i što ove igre znače za stanovnike grada i koliko su se poistovjećivali s njima. Odmah rano su ljudi izašli iz kuća i počeli čistiti ulice i pločnike od snijega. Sve bi trebalo biti lijepo i uredno za goste iz cijelog svijeta, svi bi se trebali osjećati ugodno i dobrodošli u gradu. Gostoprimstvo je Sarajlijama oduvijek bilo jako važno, a pogotovo sada kada je „svijet bio u Sarajevu u gostima".

Nekoliko dana kasnije to je na vlastitoj koži iskusio i jedan vlasnik restorana s Baščaršije, priča Lipovac. Iz nekog razloga je tijekom Olimpijade u gradu bio i poznati holivudski glumac Kirk Douglas. Nakon večere u jednom restoranu ga je vlasnik prevario dodavši na račun jednu nulu. No, priča o tome se brzo proširila i raja je vlasnika restorana „htjela prebiti". Jedva se izvukao. A restoran mu je zatvoren. Prevariti gosta – to nikako nije bilo dopušteno, ništa nije smjelo narušiti „sarajevsku zimsku bajku".

A za gostoprimstvo su se svi osjećali nadležnima. Mnogi su pokušali naučiti nešto engleskog, kako bi se barem malo mogli sporazumijevati sa strancima koji do tada nisu bili česti gosti u gradu. Prodavači, konobari koji su došli na Olimpijadu iz cijele zemlje kao ispomoć, taksisti – svi su išli na brze tečajeve engleskog. 800 vozača taksija je tih tjedana sjedilo u klupama. Koliko su naučili nije poznato, ali su svi barem znali reći: ‚No problem'. Tih dana u Sarajevu ništa nije bio problem.

Mjesto susreta Istoka i Zapada

Ove Zimske olimpijske igre nisu bile važne samo za Sarajevo, nego i za cijelu tadašnju Jugoslaviju. Bilo je to četiri godine nakon Tita, i tri godine nakon prvih velikih studentskih demonstracija na Kosovu, kojima se tražila „Kosovo - Republika". Titovi nasljednici željeli su pokazati s jedne strane jedinstvo zemlje, a s druge vlastitu sposobnost da „nastave Titovim putem".

No, Olimpijada u Sarajevu je imala važnu međunarodnu dimenziju. Četiri godine ranije SAD i većina zapadnih zemalja bojkotirali su Ljetne olimpijske igre u Moskvi zbog sovjetske invazije na Afganistan, nakon čega su Sovjetski Savez i zemlje istočnog bloka najavile da neće sudjelovati na ljetnoj Olimpijadi 1984. u Los Angelesu. U to vrijeme je nesvrstana Jugoslavija bila jedino mjesto susreta Zapada i Istoka u sportskim nadmetanjima. I tako je Sarajevo dvanaest dana bilo, sasvim u skladu s olimpijskim načelom, mjesto sportskog nadmetanja, međunarodnih susreta i veselja.

A kad je Slovenac Jure Franko osvojio srebrnu medalju u veleslalomu, jedinu za Jugoslaviju, oduševljenju nije bilo kraja. „Bio sam lično na platou Skenderije kada je napravljen velik doček za Juru Franka. To su događaji koji ostaju u trajnom sjećanju”, prisjeća se jedan Sarajlija koji je tada bio tek dječak.

Rat je sve razorio

Ali osam godina kasnije tome više nije bilo ni traga. U tadašnjoj Jugoslaviji se vodio brutalan rat, nacionalisti su na različitim stranama razarali i komadali zemlju, a vojska bosanskih Srba opkolila je Sarajevo.

S planina, gdje su za Zimske igre izgrađeni brojni sportski objekti i hoteli, granatirali su grad u dolini. „Nažalost, sve je uništeno. Na Trebeviću su uništili stazu za bob i sanjkanje, koja je bila najskuplji sportski objekt. I velika sportska dvorana Zetra u gradu, koja je izgrađena posebno za natjecanja u hokeju i umjetničkom klizanju pogođena je i izgorjela", prisjeća se sportski novinar Lipovac. Sarajevo je najviše granatirano s Trebevića, "odatle su imali grad kao na dlanu”, kaže. Njegov stan, koji se nalazio u nekadašnjem Olimpijskom naselju za novinare na Dobrinji, također je pogođen granatom.

Nova nada

Nakon rata su Sarajevo i cijela Bosna i Hercegovina najprije imali druge prioritete od obnove uništene olimpijske infrastrukture.

No, s vremenom su se ljudi ponovo sjetili da u okolici Sarajeva postoje izvrsni uvjeti za zimske sportove, popravljena je žičara za Trebević, otvorene su skijaške staze i neke žičare, izgrađeni su novi hoteli, a tu je čak i jedno sanjkalište. Uz međunarodnu financijsku pomoć obnovljena je i dvorana Zetra.

Danas, četiri desetljeća nakon Zimskih olimpijskih igara, ljudi u ekonomski slaboj i politički podijeljenoj Bosni i Hercegovini s čežnjom i nostalgijom prisjećaju se tih dana kada je cijeli jedan grad stajao zajedno, čistio snijeg i radosno dočekivao goste iz cijelog svijeta. Mnogi kažu da su to bili posljednji sretni dani u Jugoslaviji. A same igre nikada nisu zaboravljene: ondašnja maskota ‚Vučko' ostala je nerazdvojivo povezana s vizualnim identitetom grada, a u njemu i dan danas postoji Olimpijska ulica.

Ovaj tekst je izvorno objavljen na njemačkom jeziku.