"Shopping do besvijesti" - konzum u Americi

Otkako stižu vijesti o krizi kredita za nekretnine u SAD-u, sve su izraženije sumnje u bezgranične mogućnosti američke ekonomije. Ona je doduše najveća na svijetu, no i stopa konjunkturnog rasta u toj zemlji ima jednu "grešku": gospodarski se rast financira kreditima. Pri tome se ne smije zaboraviti da se dugovi moraju vratiti, pa i u vremenima gospodarskih kriza. Kako u tim vremenima reagiraju potrošači? Kako se mijenja njihov način konzuma?

Shopping je Amerikancima u krvi... Konzum je jednostavno dio američkog bića. Tijekom cijele godine trgovci se nadmeću u ponudi što jeftinije robe. Poznate su parole: "što više kupiš, više štediš!", a popularan je i moto "shopping do besvijesti". Kako bi se dodatno povećao volumen robe koja ide preko tezge država zna privremeno i ukinuti porez na dodanu vrijednost, naprimjer u vrijeme uoči Božića kada se tradicionalno najviše i kupuje. Gospodarska stručnjakinja Maya Mac Guineas iz nevladine organizacije New America Foundation kaže: "Kod nas vlada kultura konzuma. Za to postoje dva razloga. Konzum je pravilo, to je dio naše kulture. Tržišna utakmica u potrošačkoj grani zaslužna je za to da odjednom svi voze njemačke aute iako ih si građani ne mogu priuštiti. To je jednostavno postao dio naše kulture i za takve se stvari izdavaja jako puno novca. Postoji i jedan osjećaj koji imaju potrošači, oni imaju osjećaj da su imućni i da si nešto mogu i priuštiti." Potrošnja u privatnom sektoru je motor američke privrede. Njegov udio u bruto društvenom proizvodu iznosi oko 70%, on je doslovce zrak koji je ekonomiji SAD-a potreban za preživljavanje. Novac se troši u Americi, novac se tamo ne štedi. Stopa štednje (količina novca kojeg se čuva za "crne dane") iznosi praktično 0%. Ekonomist Douglas Holtz Eakin: "Kad bi ljudi u Americi više štedjeli a manje trošili kratkoročno bi opala stopa potražnje za nekim robama. Mi moramo izvoziti više proizvoda, moramo više investirati kako bi gospodarstvo raslo. Taj problem sada nije prisutan jer ljudi jednostavno ne štede i svojim izdacima održavaju cijeli sustav na životu." Vremena u kojima se u SAD-u stvarno investiralo puno novca su vremena svjetske gospodarske krize, dodaje Eakin. Znači prije gotovo 80 godina.

Dovitljivi i riskantni načini financiranja A kad potrošači nemaju dovoljno vlastitog novca za konzum, oni ga posuđuju. Uobičajen je sljedeći postupak: kad rastu cijene nekretnina građani (pre)uzimaju hipoteku, koja je pokrivena špekuliranom višom vrijednošću kuće (višom od vrijednosti u trenutku kupovine). Dio kredita se potroši za kupovinu kojekave (pa i luksuzne) robe. Prednost ove metode je da se kamate na hipoteku mogu odbiti od poreza. Građani znači štede na dva načina. No, ta metoda ne može uvijek funkcionirati. Ona funkcionira samo do onog trenutka u kojem cijene nekretnina počnu padati. Nedavna kriza na tržištu nekretnina u SAD-u "uništila" je takav i slične modele financiranja. Odjedno su dugovi građani bili veći od vrijednosti njihovih kuća. U međuvremenu problemi muče i kreditni sektor. Douglas Holtz Eakin: "U posljednjih nekoliko kvartala bilježimo sve više zajmoprimatelja koji ne mogu otplaćivati rate. Sve više je ljudi koji ne mogu podmiritivati svoje mjesečne račune." Po mišljenju tog stručnjaka, ponašanje američkih konzumenata je vrlo riskantno. O ponašanju američkih potrošača slično mišljenje ima i Maya Mac Guineas: "Po mom mišljenju problem je u tome što mi ne štedimo novac za kritične situacije u kojima je novac hitno potreban. Ovo što sada vidimo je vrlo kratkorična potrošačka strategija, to me uznemirava. Prije svega bi se trebali posvetiti temi štednje." Ona smatra da bi vlada u Washingtonu trebala donijeti mjere koje bi ljude natjerala da kupuju manje robe: naprimjer uvođenjem više stope poreza na dodanu vrijednost. Mora se razmisliti i o sustavu kreditnih kartica, dodaje Mac Giuneas. I ta američka stručnjakinja i ekonomist Holtz Eakin zalažu se za donošenje mjera koje bi ljude u SAD-u natjerala da štede. Eakinov jednostavni prijedlog: "Najbolja je mogućnost povećanja stope štednje da se svakom radniku koji ima radno mjesto otvori i štednja knjižica i da se na taj račun svaki mjesec uplaćuje dio plaće i tako povećava ušteđevina." No, i jedno i drugo priznaju da je vrlo teško provesti takve "prisilne" mjere. Amerikanci ne vole kada vlada na njih vrši pritisak. Osobne slobode se jako cijene. Maya Mac Giuneas: "Svo što u sebi sadržava riječ "prisila" je totalno neamerički. No, mi bi možda mogli iiznova definirati što je to uopće "američki" a što ne?!