Siromaštvo nekad i sad

Teme vezane za siromaštvo, za beskućnike, nezaposlene, osobe na rubu društva još uvijek su itekako aktualne. Ono što se promijenilo je odnos društva prema ovoj temi – dok su danas najsiromašniji više-manje prihvaćeni od ostatka društva, u nekim razdobljima to naime nipošto nije bilo tako. I upravo je o tome riječ na dvjema izložbama otvorenim ovih dana u Njemačkoj, u Trieru:, jedna u Gradskom a druga u Zemaljskom muzeju – o odnosu društva u Europi prema siromaštvu u proteklih 3.000 godina.

Siromašni kao zabava bogatima

Izložbe su postavljene prema temama kao i prema razdobljima u kojima se vidi odnos drugačiji od onog danas. Tako će se jedna od najvećih razlika uočiti upravo promatrajući izloške postavljene u grupi pod naslovom „Siromaštvo u antici“. Skulpture pronađene na području Grčke, Egipta i Rimskog carstva dokumentiraju odnos kakav bi se danas mogao nazvati politički nekorektnim. Siromaštvo u Starom vijeku bilo je nešto sramotno, nešto na što se gledalo s visine, bez imalo samilosti i suosjećanja. „Sirotinja se prikazivala kao patuljci koji se igraju s majmunima pri čemu su i jedni i drugi prikazani u istoj veličini. Uobičajeno je bilo prikazivati i tjelesno deformirane osobe koje upravo zbog svoje vanjštine nisu mogle pripadati ostatku društva vođenom strogim idealima ondašnje ljepote i privlačnosti, i koje su kao takve obično završavale na ulici…“ objašnjava Frank Unruh, jedan od vodiča na izložbi u Trieru. Jedan od najupečatljivijih primjera hladnokrvnog odnosa boljestojećih prema sirotinji je jedna skulptura u prirodnoj veličini koja prikazuje staru ženu očigledno pod utjecajem alkohola i koja je rukama obgrlila vrč u kojem se najvjerojatnije nalazi vino. Kako kaže Unruh, figure poput ove su se obično izrađivale povodom raznih svečanosti vina na koje su bogati pozivali siromašne ali samo iz razloga da im se izruguju i tako zabavljaju.

Kome je uistinu potrebna pomoć a kome ne?

Ovakav odnos prema siromašnima, bolesnima i beskućnicima se počeo mijenjati tek širenjem kršćanstva u Europi, o čemu u Trieru svjedoči oko 150 platna, grafika i skulptura, instalacija posuđenih iz čak četrdesetak muzeja iz gotovo svih krajeva Europe. Negdje su ove promjene tekle polako, ponegdje mnogo brže – što se vidi na radovima starih majstora poput Pietera Brueghela ili pak Hansa i Paula Vredeman de Vriesa.

„Zapravo bi se moglo reći da je tek u 20.stoljeću briga i odgovornost prema siromašnima dospijela u u prvi plan“, kaže Sonja Missfeldt iz Gradskog muzeja u Trieru. U tom smislu posjetitelji na izložbi mogu vidjeti radove umjetnika kao što su Max Beckmann, Käthe Kollwitz, Ernst Barlach, Max Liebermann, Pablo Picasso kao i Christoph Schlingensief. „Pogotovo umjetnici iz 20-ih godina prošlog stoljeća, ali i oni mlađi, jako su se bavili socijalnim tematikama i kritički odnosili prema „zlatnim 30-tim godinama“ u kojima nije baš svima bilo jednako dobro“, kaže Missfeldt.

Na dijelu izložbe pod naslovom „Stigma“, prikazani su radovi koji se bave upravo stigmatizacijom ne samo siromašnih nego cjelokupnih društvenih i vjerskih marginalnih grupa. „Biti drugačiji od drugih, ne pripadati većini, biti strancem, sa sobom još uvijek donosi i veliki rizik, potencijal siromaštva“, objašnjava Sonja Missfeldt pokazujući između ostalog na jednu ploču iz 17. stoljeća koja upozorava „cigane da ne smiju ući u grad“. Iako se primjeri sličnog ponašanja dakako mogu pronaći i u današnjoj Europi, sudeći prema izložbi, današnje stanovnike prije svega muči pitanje zlouporabe sredstava namijenjenih onima kojima su ona najpotrebnija. „Ova je dvojba stara gotovo koliko i samo čovječanstvo. Kome se može vjerovati a kome ne? Ova je tema i danas izuzetno aktualna i mogli bismo reći da po ovom pitanju i nismo mnogo napredovali“, kaže Missfeldt i dodaje da je upravo ovaj dio izložbe do sada kod posjetelja izazvao najviše zanimanja. „Uopće bi se moglo reći da su reakcije izuzetno pozitivne. Izložba je već sada privukla mnoge – tema je očigledno još uvijek aktualna, kako nekad tako i sad“, kaže Sonja Missfeldt.

Autor: Gudrun Stegen / žt

Odg.ured: S. Kobešćak