Sjeverna Koreja i DDR – stara ljubav

Naime, Sjevernu Koreju i DDR je vezalo prijateljstvo. Kakvo je ono bilo i što se u međuvremenu dogodilo s ondašnjim odnosima?

„Kažem Vam, zemlja je divna, ljudi su marljivi, pametni i ljubazni“, uz korejsku glazbu Renate Hong pokazuje slike iz Sjeverne Koreje. Prije točno godinu dana je bila tamo, nakon što se punih 46 godina borila za pravo odlaska u tu daleku zemlju. U Sjevernoj Koreji živi Hong Ok-Guen, otac njenih sinova. Upoznala ga je krajem 50-ih za vrijeme studija u Jeni. On je kao i ona studirao kemiju, rado je, išao na plesove, bio je pun života i dobro je govorio njemački.

No, Renati se posebno sviđalo to što je Korejac: „DDR nije imao veze s inozemstvom. Za nas je to bilo nešto egzotično. Uz to se radilo o tako dalekoj zemlji – to nas je fasciniralo. Svi ostali koji su bili u vezama sa stranim studentima su si isto mislili: ovo je prilika da izađemo malo van.“

Sjeverna Koreja se činila egzotičnom

Njemačko-korejski par se vjenčao, iako to službeno nije bilo dozvoljeno. Ni nakon rođenja prvog djeteta nije bilo lako, kaže ova 72-godišnjakinja: „Nismo imali normalan život. Imala sam s djetetom jednu sobu. On se nije smio doseliti k meni. Uvijek je netko bio tu da pazi da nije kod mene u domu. Morao je živjeti u svom domu.“

Svrha Hong Ok-Guenova boravka u DDR-u bio je studij, jer je Sjeverna Koreja hitno trebala stručnjake. Nakon korejskog rata, tamo više ništa nije bilo kako treba. Pored obrazovanja stručnih snaga u Njemačkoj DDR je poslala više od 450 radnika, arhitekata, graditelja i inženjera u Sjevernu Koreju. Jedan od njih je bio diplomirani inženjer Wilfried Lübke. On se još sjeća ratnih razaranja, koja je snimio svojim fotografskim aparatom: „Tako je izgledao Hamhung. Počeli smo praktički od nule. To je bila prva robna kuća koju smo napravili. A ovo su bile radničke kolonije koje su opskrbljivale gradilišta. U kolima s volovima.“

Tada 26-godišnji inženjer je trebao uspostaviti vodoopskrbu grada Hamhunga. S korejskim kolegama su njegova žena i on sklopili duboka prijateljstva. Ta prijateljstva su se prekinula kada je obitelj Lübke pri povratku u DDR prebjegla u zapadnu Njemačku.

Wilfried Lübke je tek 2002. opet otputovao u Sjevernu Koreju. Njegova kćer, tv novinarka, ga je pratila i snimila njegovu potragu. Primljeni su na način kako se primaju državnici.

„Zahvaljujemo časnom gospodinu na njegovoj pomoći i želimo mu dug i sretan život“, glasno je izrecitirala korejska školarka.

Stari prijatelji od nekada su nestali

No njegova najveća želja da ponovo vidi svoje stare kolege mu se nije ispunila: „Zašto ih nisam mogao vidjeti? Ne znam. Ili više ne postoje ili više nisu tu – takve nejasne informacije sam dobio.“

Također nigdje nije naišao ni na spominjanje njemačkog rada u Hamhungu. Već početkom 60-ih pomoć izvana nije više bila poželjna. Nakon smrti Staljina Sjeverna Koreja je okrenula leđa i Sovjetskom savezu. Kako bi nastavili njegovati kult vođe, propagirali su nezavisnost, na korejskom „Džu-Dže“. Pod geslom „vlastitom snagom“ komunistička zemlja je htjela uspjeti i tako je kratko prije gradnje Berlinskog zida 1961. godine sve svoje radnike pozvala natrag u zemlju. 350 studenata i apsolvenata su preko noći bili prisiljeni otputovati.

Među njima i suprug Renate Hong. Trudnu suprugu i malog sina je morao ostaviti: „Razdvojili su i druge obitelji. Tako i jednu moju prijateljicu. I ona je odjednom prestala dobivati poštu od svoga muža. Obje smo se obratile ministarstvima vanjskih poslova i dobile smo isti odgovor: Ne možemo ništa učiniti, došlo je do diplomatskih problema.“

Hong Ok-Guen je radio u kemijskoj tvornici u Hamhongu. Tri godine joj je slao pisma, no onda je prestao. Sve do prošle godine, kada je sjevernokorejski režim dopustio posjet Renate i njenim sinovima. Na svojem laptopu Renate pokazuje fotografije kao iz obiteljskog albuma: obitelj u parku, pored vodopada, kulisa iz snova.

„Nakon što su moji sinovi imali priliku upoznati svoga oca, željela bih da se veze normaliziraju kao što je to u Europi i drugim demokratskim zemljama. Imam 72 godine, ne znam hoću li to ja još doživjeti, ali željela bih da to dožive moji sinovi.“

Autor: Rebecca Roth/ M.Ljubičić

Odg. ur.: Ž.Telišman