Susret s izbjeglicama

Bilo bi patetično i netočno kazati kako su svi oduševljeno pomogli ljudima koje je nevolja natjerala na dug put, ali većina građana je pokazala suosjećanje, solidarnost i empatiju s onima koji su pobjegli od rata.

Mnogi imaju svoje tumačenje događaja koji su doveli do ovog vala izbjeglica. „Za sve su krive Sjedinjene Američke Države i Europska unija, ne znamo koga bi prije bilo bolje proglasiti najodgovornijim: američku nezajažljivu politiku ili europsko licemjerstvo“, kaže Darko Jerković iz Belog Manastira. I dodaje: „Trebali bismo vidjeti koja je to struktura ljudi, stručnu spremu, znanja koja imaju, mogli smo nekog i zadržati“.

„Krkani prvi“

Dok su pristizali iz Belog Manastira i ukrcavali se u autobuse, policija je održavala red i pokušavala u kaosu uspostaviti koliko-toliko pravedniji raspored. „Teško je, svi žele u autobus, ovi 'krkani‘ koji sami putuju, prvi uvijek dođu na red. Mala djeca, žene, cijele obitelji ne mogu se gurati i brzo kretati. Počeli smo ih malo filtrirati, davati prednost ljudima s djecom. Pokušavamo držati obitelji na okupu, ali teško je u metežu vidjeti tko je kome u rodu, tko je kome što...“, rekao nam je jedan od policajaca. Sanja iz Osijeka došla je sa svojom kćerkicom na autobusni kolodvor. Dok je njeno dijete trčkaralo sa svojim sirijskim vršnjacima, kaže nam da su došli samo „prošetati“. „Nismo ponijeli puno, koliko stane u ruksak...“.

Najgore s Mađarima

Ijad je iz Sirije, 26-godišnji IT inženjer koji je odlučio da ne može više živjeti u ratom rastrganoj zemlji. Diplomirao je prije šest mjeseci i jedino od prtljage što ima je fakultetska diploma. „Na putu sam pet tjedana, od Sirije, preko Bejruta, Turske, Grčke, Makedonije i Srbije došao sam do mađarske granice. Nakon zatvaranja granice, vratili smo se jedan dio puta i kod Tovarnika ušli u Hrvatsku. Prespavali smo u Belom Manastiru i sada u Osijeku čekom autobus koji bi nas trebao prevesti do Austrije“, kaže Ijad koji tvrdi da prema ljudima nije postupano nigdje bolje nego u Hrvatskoj, a nema loših iskustava ni sa drugim zemljama – osim Mađarske, napominje. „Nisu nam dali da pređemo granicu, djeca su spavala na zemlji, nisu nam pomogli nikako, zabranili su nam prijelaz, bilo je vrlo teško u tom trenutku“, kaže mladi inženjer. Iza njega je ostala cijela obitelj u Siriji. Ijad je rođen u Francuskoj, otac mu je liječnik koji se odlučio vratiti u Siriju kada je Ijad imao tri godine. Na žalost, nema francusko državljanstvo , ali svejedno želi tamo nastaviti život koji je mogao imati da se obitelj nije vratila u domovinu.

Spontano okupljanje

Autobusi prevoze izbjeglice prema graničnom prijelazu u Baranjskom Petrovom Selu. Osječani su se okupili spontano. Gospođe u godinama dijele djeci sokove, hranu, vlažne maramice, tko je što ponio. Građani sami prenose ljudima najnovije vijesti. Mađarsko iskustvo ih je naučilo da budu nepovjerljivi. Strah ih je ući u autobus jer ne znaju kamo idu i gdje će završiti. Onima koji govore engleski, građani pokušavaju prenijeti najnovije informacije iz medija. Objašnjavaju im da je Mađarska ipak otvorila koridor do Austrije, ali neki su još sumnjičavi. Prijevoz je besplatan, ni na to do sada nisu navikli.

Skupa vožnja

Ekstremne situacije izvlače iz ljudi ono najgore i ono najbolje, tako su neki taksisti naplaćivali vožnju dugu 30-tak kilometara od Belog Manastira do Osijeka i za 100 eura, neki su „na divlje“ prevozili izbjeglice za novac do Osijeka. Po gradu su se pojavili taksisti iz okolnih gradova, registracija iz Slavonskog Broda, Kutine... ne znamo koliko se naplaćivala vožnja, ali neki su htjeli ipak tu i zaraditi. Istini za volju, većina građana je prevozila izbjeglice besplatno. Skupljali su ih uz cestu na putu prema Osijeku, a neki su se Osječani vraćali i po nekoliko puta kako bi prevezli ljude koji imaju samo jednu želju-nastaviti dalje.

Kozarac, Čeminac, Bilje, sela između Belog Manstira i Osijeka dobila su nove „ukrase“, kaže nam pročelnica u Općini Čeminac, Verica Tomić : „Osim što su, uz mnoge druge koji nisu iz Baranje, nosili pomoć izravno, veliki broj kuća uz glavnu cestu prema Osijeku od sinoć je i „okićen“. Na ogradama i uz ogradu nalaze se boce s vodom, gajbe pune voća, vrećice s hranom i drugim potrepštinama....“

Baranjci nisu zaboravili

„Mi Baranjci nismo zaboravili kako smo se osjećali kad smo bili prisiljeni ostaviti sve što imamo i nikada nećemo zaboraviti kako su nas obukli, nahranili i zagrlili gdje god da smo došli. Svih onih sedam godina. Kada danas gledam sve te prekrasne, ali tužne ljude, u njima vidim sve nas... i najmanje što možemo učiniti za njih je učiniti isto to. Jer oni su mi. Prekrasni ljudi koji samo žele mrvicu svijeta koju mogu nazvati svojim domom. Strašno je osjećati da nigdje ne pripadaš i strašno je osjećati da si nekome teret, ali to je bila naša realnost i svakodnevica godinama. Uvijek u tuđem, a imao si sve. I zato postoji to baranjsko srce. Jučer smo mi bili oni, danas su oni mi, a sutra? Sutra to može biti bilo tko od nas. Neki po prvi puta, neki ponovno. Strašno je kada večeras zaspiš u svom krevetu, a sutra te u drugom gradu nazivaju "prokletom izbjeglicom". Trag mora ostati. Baš zato trebamo biti ljudi... nitko od nas nema puno, ali tim ljudima ni ne treba puno... Nasmijte se i zagrlite ih. Pogled koji će vam uzvratiti vrijedi više od ičega na svijetu“, kaže Baranjac Edo Soudil iz Bilja.

Osječani su ispratili autobuse iz kojih se čuo spontani pljesak popraćen mahanjem i povikom: „Sretno“.