Smanjena pomoć za žrtve protupješačkih mina

Margaret Arach Orech iz Ugande izgubila je desnu nogu u eksploziji protupješačke mine. Ona se nalazila u autobusu koji su pobunjenici iz paravojne postrojbe "Lord's Resistance Army" namamili u minsko polje. Dva mjeseca kasnije Margaret je zastupala svoju zemlju na Afričkoj konferenciji invalida. Organizatori su tražili žensku osobu koja je preživjela eksploziju i govori engleski jezik - i slučajno su nabasali na nju. Bilo je to 1998. godine. Ova samohrana majka petero djece na konferenciju u Harareu je došla direktno iz bolnice, na štakama. Susret s onima koji dijele njezinu sudbinu promijenio joj je život.

Sve manje novca za pomoć

"Kao prvo su rekli: 'Margaret, dobrodošla u klub' i pri tome su se ljubazno smješkali", prisjeća se 56-godišnja Margaret Arach Urech i priča: "I ja sam se morala nasmijati, mada sam imala suze u očima. Čovjek koji me je prvi pozdravio nije imao noge." U krugu sudionika konferencije osjećala se prihvaćenom. Kod kuće je situacija bila drugačija. Njezin suprug i mnogi prijatelji ostavili su ju na cjedilu. Na Margaret, kao žrtvu mine, počelo se gledati kao na nekoga tko donosi nesreću. "Oni nisu htjeli da moja nesreća prijeđe i na njih", priča ona. No Margaret se nije predavala. Danas organizira grupe u kojima se okupljaju žrtve protupješačkih mina.

Na nedavnoj međunarodnoj konferenciji o minama u Ženevi Uganda je proglašena zemljom bez mina. To je veliki uspjeh, ali neće puno pomoći onima koji su već ostali invalidi. Njima je sada potrebna pomoć u snalaženju u društvu. No pomoć košta. Za žrtve treba plaćati puno toga, od bolničkih troškova pa do proteza i invalidskih kolica. Prošle godine je u programe za razminiravanje i borbu protiv mina uloženo 660 milijuna dolara. Od toga je za pomoć žrtvama izdvojeno samo devet posto. U međuvremenu je i taj udio smanjen na nekih šest posto.

Problemi kod razminiravanja

Svaki dan širom svijeta od protupješačkih mina prosječno strada 11 ljudi. Prošle godine je u eksplozijama smrtno stradalo ili teško ozlijeđeno oko 4.200 osoba. Zemlje potpisnice Otavske konvencije (punim imenom Konvencija o zabrani upotrebe, skladištenja, proizvodnje mina i o transportu protupješačkih mina te njihovu uništavanju) su se obvezale da će u roku od 10 godina ukloniti sve mine na svom području. Na žalost, to neće uspjeti svima. Mnoge države su već zatražile produženje roka. Različiti su razlozi za nepridržavanje rokova, od nedostatka novca do tehničkih problema.

Širom svijeta je prošle godine razminirano ukupno 190 četvornih kilometara. To nije mnogo, no taj posao je krajnje zahtjevan. "Za razminiravanje treba vremena. Mi ovdje govorimo o ljudima koji na 40 stupnjeva Celzijusovih pužu po zemlji i traže mine", kaže stručnjak Atle Karlsen i dodaje: "Jednostavno moramo prihvatiti da se to sporije odvija, ali važno je da se radi na tome." Prema najnovijim procjenama, širom svijeta minirano je još oko 3.000 četvornih kilometara.