Smrt, razaranje, očaj: Gaza nakon godinu dana rata

„7. listopada smo se probudili od buke raketa. Ta buka je bila strašna, situacija je bila strašna i mi smo počeli gledati vijesti i doznali što se dogodilo", javlja Varda Junis DW-u snimljenom porukom iz sjevernog dijela Pojasa Gaze. „Od toga dana je počeo taj duboki strah koji nas od tada više nije napustio."

Od Hamasovog napada na jug Izraela prošle godine za stanovnike Pojasa Gaze ništa više nije kao što je bilo. Do tada su Izrael i Egipat strogo kontrolirali granice područja na kojem je vladao Hamas.

U ranim jutarnjim satima 7. listopada 2023. militantne palestinske skupine pod vodstvom Hamasa, koji brojne države smatraju terorističkom organizacijom, ispalile su stotine raketa na mjesta na jugu Izraela. Istovremeno su atentatori probili graničnu ogradu oko Pojasa Gaze, upali na područje na kojem se održavao jedan glazbeni festival i prodrli u okolne kibuce i naselja.

U terorističkom napadu je ubijeno oko 1.200 ljudi, većina njih su bili civili. Oko 250 ljudi je oteto i odvedeno u Pojas Gaze. Izraelska vojska je reagirala već istoga dana teškim zračnim i topničkim napadima na Pojas Gaze i kasnije pokrenula sveobuhvatnu kopnenu ofenzivu.

„Ja sam trećeg dana rata izgubila najbolju prijateljicu. Njezina kuća je potpuno razorena bombama i sjećam se kako sam bila u šoku. To me psihički potpuno obuzelo", kaže Junis koja je tada živjela na sedmom katu stambene kuće u Šeik Radvanu, četvrti na sjeveru grada Gaze.

Ljudi u Pojasu Gaze su već doživjeli brojne konflikte. Izrael i Hamas, koji je u Pojasu Gaze 2007. nasilno preuzeo vlast od Palestinske samouprave, već su međusobno ratovali četiri puta. Da će ovaj rat trajati tako dugo i da će biti tako razoran, to brojni pogođeni nisu očekivali.

Po navodima Ministarstva zdravstva u Gazi, koje u svojim podacima ne pravi razliku između civila i boraca, dosad je u Pojasu Gaze ubijeno više od 41.000 Palestinaca. Još 96.000 je ranjeno, najmanje 10.000 se vode kao nestali i pretpostavlja se da se nalaze pod ruševinama, kaže se u izvještaju.

„Jeli smo lišće i travu"

U prvim danima rata brzo su nestale zalihe hrane, sjeća se Varda Junis. Izraelski ministar obrane Joav Galant naredio je zbog terorističkog napada „potpunu opsadu" toga područja. Osobito na sjeveru Pojasa Gaze stanje je zbog toga postalo kritično, humanitarne organizacije su mjesecima upozoravale na prijetnju gladi – ali izraelske vlasti su odbacivale ta upozorenja.

Junis kaže da ona u to vrijeme nije mogla naći ni brašna ni kruha. „Došli smo do toga da smo jeli lišće i travu. Nikad u životu si nismo mogli zamisliti da bi se to moglo jesti."

Kad su prvi konvoji s humanitarnom pomoći kopnenim putem stigli na sjever, ona je svjedočila nasilju i smrtnim slučajevima, kad su se ljudi borili za hranu i druge potrepštine. Neke zemlje su počele iz zrakoplova bacati hranu jer nije bilo moguće uvjeriti Izrael da otvori više graničnih prijelaza za humanitarnu pomoć.

„Ja sam gotovo svakog dana išla tamo gdje se bacalo humanitarnu pomoć", sjeća se Junis. „Trčala sam kako bi nešto dobila, ali na kraju nisam ništa dobila jer su sve kontrolirale bande." Opskrba hranom se, istina, u međuvremenu poboljšala, ali ostali su strah i svakodnevni osjećaj da je smrt blizu.

Većina ljudi „krajnje traumatizirana"

U proteklih 12 mjeseci Junis i njezino troje djece tinejdžerske dobi morali su najmanje devet puta tražiti novi smještaj. Kao i brojni drugi ljudi i ona je zbog stalne potrage za utočištem izgubila osjećaj za vrijeme. Kad je izraelska vojska prije početka kopnene ofenzive naredila stanovnicima sjevernog dijela Pojasa Gaze da bježe na jug, Junis je odlučila ostati.

U međuvremenu je sjeverni dio Pojasa Gaze gotovo potpuno odsječen od južnog takozvanim Netzarim-koridorom, cestom koju je izgradio Izrael na kojoj su vojne kontrolne točke. Po navodima Ujedinjenih naroda najmanje 1,9 milijuna ljudi od 2,2 milijuna je protjerano iz svojih domova i sad žive na skučenom prostoru na jugu Pojasa Gaze. Tamo je većina ovisna o humanitarnoj pomoći, kako izvješćuju humanitarne organizacije.

Amdžad Šava je oduvijek djelovao u humanitarnom sektoru, on vodi PNGO, krovni savez palestinskih nevladinih organizacija. I on je morao pobjeći iz grada Gaze i sad je uspostavio uporište za humanitarne djelatnike u gradu Deir al-Balahu na jugu. Tu se suradnici nevladinih organizacija mogu sastati, koristiti Internet i raditi pod istim krovom.

Kao i mnogi drugi i on je odugovlačio s napuštanjem svoga stana u gradu Gazi, kad je stigla naredba o evakuaciji. „Moja obitelj je na tomu inzistirala", kaže Šava za DW. „Rekao sam im, to je samo na nekoliko sati i onda ćemo se vratiti. Od tih nekoliko sati, nekoliko dana u međuvremenu je nastala godina dana."

On procjenjuje da u Dei ral-Balahu oko milijun ljudi traži utočište, mnogi od njih su pod šatorima ili privremenim smještajima od plastične folije. Neki su našli stanove ili su smješteni kod rodbine.

„Mogu to vidjeti na njihovim licima", kaže Šava. „Većina ljudi je krajnje traumatizirana. Oni su sve izgubili. Mnogi su izgubili drage ljude. Većina je izgubila svoj izvor prihoda i svoj dom." Mnogi od njih se žele vratiti na sjever, kaže Šava, iako su njihove kuće razorene. Ali, njihov povratak ovisi o političkim odlukama, koje bi morale biti dio sporazuma o prekidu vatre između Izraela i Hamasa.

Opasna pomoć

Rad humanitarnih djelatnika je rizičan i težak, naglašava Šava. Nisu rijetki oni koji su sami poginuli ili izgubili članove svojih obitelji, a gotovo svi doživljavaju istu situaciju kao i oni kojima trebaju pomoći. „Nema načina za ophođenje s time ili da se s time izađe na kraj." Problem je što se ne nazire kraj. Pa ipak Šava pokušava sačuvati malo nade i ljude oko sebe ohrabrivati.

Pojas Gaze u kojem je on rođen i u kojem je odrastao više ne postoji. Veliki dijelovi su razoreni, više od 60 posto kuća je, prema procjenama međunarodnih organizacija, oštećeno. Škole, bolnice i trgovine su u ruševinama. Prema procjeni Ujedinjenih naroda izraelski zračni napadi i kopnene borbe stvorili su u Pojasu Gaze već više od 40 milijuna tona građevinskog otpada.

Šava vjeruje da Gaza može ponovo biti izgrađena ali, kaže on, sad je najvažnija sadašnjost i „da ostanemo živi". Ovaj humanitarni djelatnik dodaje da su mnogi izgubili vjeru u međunarodnu zajednicu. „Ovo što mi doživljavamo ovdje ima uzrok i u neuspjehu međunarodne zajednice da okonča ovaj rat i zaštiti barem civilno stanovništvo."

Očajne obitelji

Rita Abu Sido i njezina obitelj nisu imali tu zaštitu. Ova 27-godišnjakinja se samo djelomice sjeća prvih mjeseci rata. Ona je trenutno u Egiptu, skupa sa svojom sestrom Farah. Obje su tamo na liječenju. One su jedine preživjele iz svoje obitelji.

„Napad je počeo 31. listopada oko ponoći. Bila sam budna i rekla sam svojoj sestri Farah da bismo mogle umrijeti. Ona se svega sjeća. Ja samo sanjam o tomu", kaže Rita u razgovoru za DW preko telefona iz Kaira.

Ritina majka, njezine dvije mlađe sestre od 15 i 16 godina i 13-godišnji brat su te noći poginuli. Rita i njezina sestra, koja je polazila obuku za stjuardesu, i koja je bila u posjetu u Pojasu Gaze kad je počeo rat, teško su ozlijeđene i bez dokumenata su dopremljene u bolnicu Al-Šifa.

Rita Abu Sido priča da su joj ozlijeđena pluća i da ima opekotine, njezina sestra ima prijelom ključne kosti i ozljede kralježnice. Kad su se približavale borbe izraelske vojske i Hamasa obje su zbog težine ozljeda prevezene u Europsku bolnicu u Chan Junisu. „Moje psihičko stanje je bilo loše nakon što sam čula da sam izgubila obitelj. Trebalo mi je vremena da shvatim svoju okolinu i svoju situaciju. Bila sam agresivna i nervozna."

Uz pomoć prijatelja i obitelji sestre su u veljači mogle napustiti Pojas Gaze preko graničnog prijelaza Rafah kako bi se liječile u Egiptu. Rita Abu Sido kaže da joj se ponovo vratio glas koji je na neko vrijeme bila izgubila, a da njezina sestra prolazi fizioterapiju. Ali trauma zbog gubitka obitelji progonit će ju cijeli život, smatra ona.

Iako su ona i njezina sestra u Egiptu na sigurnom, njihova situacija kao i situacija brojnih drugi Palestinaca koji su pobjegli u Egipat je teška. Mnogi nemaju legalni status boravka i ovise o potpori rodbine i humanitarnih organizacija. Hoće li se Rita Abu Sido ikad vratiti u Gazu nejasno je. To ovisi i o političkom razvitku na koji ona ne može utjecati. „Povratak u Gazu je izazov. Bit će potrebno vremena", kaže ona. „Sljedeća generacija, naša generacija, mora imati volju za ponovnu izgradnju."

Ovaj tekst je izvorno objavljen na njemačkom jeziku.