Spašavanje klime uvijek "pada" zbog novca

Kao i nedavno na konferenciji UN-a o bioraznolikosti u Kolumbiji, tako je i sastanak na vrhu u glavnom gradu Azerbajdžana COP29 zapeo na istom problemu: tko će to platiti? Ako bi nerazvijene zemlje krenule istim putem industrijskog razvoja, dakle uz sve veće korištenje fosilnog goriva, to bi neminovno značilo ekološku katastrofu. Isto tako, upravo su brojne nerazvijene zemlje i najviše pogođene klimatskim promjenama, bilo zbog suše, nevremena ili porastom razine mora.

Zato im se mora pomoći u razvoju, ali s alternativnim i održivim tehnologijama. A to je veoma skupo: stručnjaci procjenjuju da bi im trebalo barem bilijun dolara godišnje novčane potpore, same zemlje u razvoju misle da bi to bilo još 300 milijardi dolara više.

S druge strane razvijene zemlje kao što su članice EU-a, SAD i Japan su iskazale spremnost pomoći s 100 milijardi godišnje – a i to je pitanje hoće li novac stvarno stići. Jer novoizabrani predsjednik SAD-a Donald Trump je već najavio da će njegova zemlja napustiti Pariški sporazum o zaštiti klime, a nije jedini na kojeg se očito ne može računati: izaslanstvo Argentine je već napustilo ovu konferenciju u Bakuu.

Tajnik Ujedinjenih naroda za klimu Simon Stiell poziva sve delegate na ovoj konferenciji neka „završe s predstavom“ i počnu s „ozbiljnim pregovorima“. Ali kao i u Kolumbiji, gdje je konferencija završena zato jer je previše delegata jednostavno otišlo kući nakon dva tjedna uzaludnih rasprava, sad se i konferencija COP29 već polako približava predviđenom kraju bez ikakvih znakova da bi moglo doći do sporazuma.

Zašto ne plaćaju i Kina i Saudijska Arabija?

Zapravo ima nešto i u primjedbama razvijenih zemalja: one ne razumiju zašto i države koje su još samo teoretski „u razvoju" – kao što je Kina, također ne odriješe novčanik i značajno pomognu u zaštiti svjetske klime. Isto tako, nema logike da pored Kine i jedna Saudijska Arabija traži novac za „pomoć u razvoju“, makar bi upravo ona trebala debelo platiti za spas klime od silne dobiti koju ostvaruje prodajom fosilnih goriva koje se smatra i glavnim uzrokom ovog problema.

Razvijene zemlje isto tako traže da se u novčanu potporu ubroje i privatna sredstva u nerazvijenim zemljama. Tu naravno nije riječ o nekakvom bogatašu koji bi u naletu velikodušnosti tamo dijelio novac šakom i kapom, nego o ulaganjima koncerna u tim zemljama. Naravno iz posve komercijalnih interesa vlastite zarade, makar bi tu bilo riječ o održivim tehnologijama. No zemlje u razvoju – ne posve bez razloga - to ne smatraju nikakvom „pomoći“.

Nema pretjerane potpore niti od domaćina ove konferencije: predsjednik Azerbajdžana Ilham Alijev je naftu i plin svoje zemlje i prošlog tjedna nazvao „darom Božjim“, a namjerava čak i povećati eksploataciju. Iz Njemačke na ovu konferenciju nije otišao kancelar, nego je tamo ministar gospodarstva Robert Habeck iz stranke Zelenih koji također sažima: „Države i kompanije koje su stekle imutak s eksploatacijom i prodajom fosilnih goriva bi trebale pridonijeti novčanoj potpori zemljama koje sad trpe od globalnog zatopljenja."

U Bakuu su i izaslanstva više udruga i organizacija za zaštitu okoliša koje ipak još pozivaju na optimizam u ovoj „međusobnoj blokadi“ sukobljenih pozicija, kako kaže predstavnik organizacije Oxfam Jan Kowalzig. Spašavanje konferencije o klimi traži i glavni tajnik UN-a Antonio Guterres od država članica skupine G20 na njihovom sastanku na vrhu u Rio de Janeiru: „Uspješan rezultat COP29 je još uvijek nadohvat ruke. Ali to će zahtijevati snažno vodstvo i spremnost na kompromise, osobito od zemalja G20“, poručuje glavni tajnik UN-a iz Brazila.