Sporni i zaboravljeni Nobelovci

Kad je šef Palestinske oslobodilačke organizacije Jaser Arafat 1994. skupa s izraelskim premijerom Jitzhakom Rabinom dobio Nobelovu nagradu za mir, to je ne samo među židovima izazvalo kritike. Čovjek koji je upadljivo nosio palestinsko pokrivalo za glavu i pištolj za pojasom odlikovan je za nastojanja oko postizanja mira na Bliskom istoku. Nekoliko godina kasnije kad su pregovori u Camp Davidu o uspostavi neovisne palestinske države propali američki predsjednik Bill Clinton je za neuspjeh isključivo optužio Nobelovca Arafata. Ali, nije to jedini Arafatov grijeh. Po mišljenju MMF-a dok je on vodio palestinsku samoupravu nestali su milijuni od pomoći upućene Palestincima, a dio je navodno upotrijebljen i za financiranje terorističkih aktivnosti. Arafat se, barem u starosti, javno distancirao od terora, tako primjerice u jednom intervjuu u kolovozu 1997.: „Mi smo protiv terorizma i podupiremo međunarodnu zajednicu u njezinim nastojanjima da štiti bliskoistočni mirovni proces.“

Le Duc Tho odbio nagradu

Henry Kissinger nije bio tako osporavan kao Arafat. Ali, dodjela Nobelove nagrade za mir njemu izazvala je burnu raspravu. Savjetnik za sigurnost američkog predsjednika Nixona odlikovan je 1973. za nastojanja oko okončanja Vijetnamskog rata. Zapravo je rat u vrijeme Nixona još jednom znatno eskalirao. S Kissingerom je nagradu dobio i Sjeverno-Vijetnamac Le Duc Tho. On je, pak, odbio nagradu uz obrazloženje da u njegovoj zemlji još uvijek nema mira. (Rat je doista završio tek u svibnju 1975. kad su sjeverni Vijetnamci osvojili Saigon.)

Kao diplomat i sigurnosni stručnjak Kissinger je i kasnije ostao ugledan političar, iako je njegova lojalnost Nixonu i umiješanost u aferu Watergate ostala mrlja na njegovoj karijeri. Ali, on je svoga predsjednika izuzetno cijenio: „Nixon je o vanjskoj politici znao više nego ijedan drugi američki predsjednik u poslijeratnom razdoblju.“

Na sljedećoj stranici: Nobelova nagrada kao teret

Nobelovka: „AIDS stvoren radi istrjebljenja crnaca“

Wangari Maathai je 2004. kao prva afrička žena dobila Nobelovu nagradu za mir. Aktivistica za zaštitu okoliša borila se protiv uništavanja posljednjih šumskih područja u blizini kenijskoga glavnog grada Nairobija i protiv korupcije. „Ako nam je doista stalo do uništenja korupcije, jer je ona loša za našu zemlju i naš image, zašto to ne činimo? Za to nam nije potreban novac, ni posebno obrazovanje, samo nacionalna sloga.“

Takvi zahtjevi su ovoj Kenijanki priskrbili simpatije u čitavome svijetu. Ali, oštre kritike je izazvala izjavom da je virus AIDS-a nastao u zapadnim laboratorijima kako bi crnci bili istrijebljeni. U svojoj domovini je Wangari ostala nepopularna, unatoč Nobelovoj nagradi. Na predsjedničkim i parlamentarnim izborima u prosincu 2007. ona je dramatično izgubila u svojoj izbornoj jedinici i njezina politička karijera je praktično zaustavljena.

Nobel kao teret

Ima još Nobelovaca iz novijeg vremena koji su gotovo zaboravljeni. Jody Williams je 1997. odlikovana skupa s Kampanjom za zabranu nagaznih mina. Dvije godine kasnije je angažman te Amerikanke doživio uspjeh kad je u Ottawi potpisana Konvencija o zabrani nagaznih mina. Ali, njezina domovina SAD nije do danas potpisala Konvenciju, kao ni Kina i Rusija. A Williamsova je Nobelovu nagradu kasnije označila „neobičnim teretom“.

I prošlogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za mir, finski diplomat Martti Ahtisaari zna o čemu govori kad u jednom intervjuu za Deutsche Welle kaže: „Nema ni jednog problema na svijetu kod kojega čovjek kao dobitnik Nobelove nagrade ne bude zamoljen da svoj potpis stavi pod neku peticiju.“

Autor: Daniel Scheschkewitz / Anto Janković

Odg. urednik: A.Šubić