Sportom protiv ratnih trauma
7. rujna 2012
Kada Dominiquea Bizimanu pitaju je li Tutsi ili Hutu, smrkne se njegovo inače veselo lice. "Za moju djecu sam ja Ruanđanin", kaže: "Mi se više ne dijelimo na Tutsije i Hutue. Mi smo jedan narod, govorimo isti jezik, imamo istu kulturu." 36-godišnji Bizimana je šef Paraolimpijskog odbora svoje zemlje i najstariji član ruandske reprezentacije u sjedećoj odbojci. Ona nije doduše osvojila niti jedan set u Londonu, ali ipak se može smatrati jednim od velikih moralnih pobjednika ovih igara za Paraolimpijce. U njoj su, naime, 20-ak godina nakon teškog masakra koji su Hutui izvršili nad Tutsijima, zajedno nastupili pripadnici obje - nekada zaraćene - etničke skupine. Bizimana, kojemu je jedna nagazna mina odnijela nogu, je Tutsi. On za sukob u svojoj zemlji nikada ne kaže "građanski rat" već "ono što se dogodilo". "Izgubio sam svoju lijevu nogu, bio sam vojnik i izbjeglica", tužno priča. Njegov najbolji prijatelj u momčadi je danas Jean Rukonda - Hutu koji se borio na protivničkoj strani. 1994. godine su pripadnici Hutua u 100 dana poubijali tri-četvrtine manjinskih Tutsija - pritom je poginulo oko milijun ljudi.
Superzvijezde i veleposlanici svoje zemlje
Ruandski odbojkaši-paraolimpijci nisu osvojili samo srca gledatelja u Londonu već su postali i zvijezde u vlastitoj zemlji. "Svatko tko je u Ruandi imao mogućnost za to gledao je Paraolimpijske igre. Ove igre su za nas i bez osvojene medalje bile raj na zemlji. I sada slovimo kao superzvijezde", priča Bizimana: "Mi smo ovdje bili sportaši, ali prije svega i veleposlanici, model za suradnju ljudi u Ruandi. Mnogi ljudi ne znaju ništa o Ruandi. Oni misle da tamo još vladaju prilike kao 1994. Ali mi smo danas zemlja koja živi u jedinstvu i to jedna od najsigurnijih u Africi."
Ruandski odbojkaši došli su na Paraolimpijske igre u Londonu s još jednim ciljem: da poprave položaj osoba s invaliditetom u svojoj domovini. U Ruandi živi više stotina tisuća ljudi koji su u ratnim sukobima izgubili ekstremitete.
Invalidi u Ruandi su u puno težem položaju nego u Njemačkoj ili drugim zapadnoeuropskim zemljama. Vjeruje se da još ima roditelja koji ubijaju novorođenčad kada shvate da su hendikepirana. Ima još i škola koje ne žele primiti djecu s invaliditetom. Paraolimpijski odbor Ruande želi ljude s nekom vrstom hendikepa učiniti vidljivijima i već sada su impulse tog koncepta preuzele i susjedne zemlje: Uganda, Burundi i Demokratska Republika Kongo.
Veterani iz Iraka, Afganistana, s Balkana...
Paraolimpijske igre su utemeljene kao sportska smotra za ratne invalide. Nakon Drugog svjetskog rata vojnici koji su se vratili s fronte sportom su jačali svoj imunološki sustav i samopouzdanje. Posljednjih godina Paraolimpijske igre se sve više vraćaju svojim korijenima. Sve češće na njima nastupaju invalidi koji su to postali u ratovima u bivšoj Jugoslaviji, Iraku, Afganistanu. U reprezentaciji SAD-a je na igrama u Londonu 20 nekadašnjih vojnika ranjenih u Afganistanu i Iraku. Velika Britanija je na Igre poslala osam bivših vojnika. U obje zemlje postoje skupi poticajni programi koji se realiziraju u suradnji s udrugama ratnih veterana. U Ruandi pak postoje samo tri veća sportska centra za trening, a reprezentacija u sjedećoj odbojci rijetko trenira zajedno. A i onda kada se to dogodi, igra se na tvrdom betonu, u pijesku ili na travi. Trener ruandske reprezentacije, Nizozemac Pieter Karreman, u svojoj je domovini prije toga trenirao i hendikepirane i nehendikepirane odbojkaše. Taj IT-menadžer slučajno je saznao za "posao" u ruandskom olimpijskom timu i odlučio ga je raditi bez novčane naknade. Od svojih igrača u Londonu traži disciplinu, ali nju je, kaže, teško održavati na visokom nivou: "Puno toga im odvraća pozornost. Fascinirani su - gradom, paraolimpijskim selom, slobodama svih vrsta. U Ruandi ponekad tjednima ne dobiju pravi obrok. Ovdje im je sva hrana besplatna."
Ruanda je prvi put nastupila na Paraolimpijskim igrama 2000. godine u Sidneyu - s jednim plivačem. U Londonu već 14 sportaša brani boje Ruande. Kapetan odbojkaškog tima Emile Vuningabo se već veseli sljedećim igrama, u Rio de Janeiru: "Želim nastupiti na najmanje tri Paraolimpijade. Naša zemlja se razvija - kao i naša momčad."