Srbija: pogled na rat u BiH isti kao i u devedesetima

Četverogodišnja opsada Sarajeva i, uopće, ratovi na prostoru bivše Jugoslavije, teme su koje su već dugi niz godina u srpskoj javnosti potpuno gurnute na marginu. Pitanjem ratova i odgovornosti za ratne zločine bave se malobrojne nevladine organizacije, a domet njihovih saznanja i zaključaka je skroman. Čini se da je svatko u svom taboru napisao svoju verziju povijesti u kojoj su samo pripadnici vlastitog naroda žrtve – to je odavno povijesni i politički mainstream. Nije stoga čudno da je 25 godina nakon početka opsade Sarajeva od strane snaga bosanskih Srba u Srbiji obilježen šutnjom i sve oskudnijim vijestima o tom događaju.

Svakom njegova istina

„Kako vrijeme odmiče, pogotovo s aktualnom vlašću koja vlada već pet godina, odnos prema ratu devedesetih se značajno izmijenio", ističe Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji. „Taj odnos nikada nije reflektirao ono što se zaista dogodilo, ali sada je to otišlo još dalje: rat u Bosni se tretira kao unutarnji građanski rat u samoj Bosni ili kao oslobodilački rat Srba protiv bosanske dominacije", kaže Biserko za DW.

Teze koje se čuju u Srbiji, dodaje, negiraju „sve ono što je dokazano na Haškom tribunalu" i na druge načine. „U tom smislu se i travanjski početak opsade Sarajeva 1992. godine više spominje kao agresija na srpsku stranu."

Je li to čudno ako se zna da je kompletan srpski državni vrh sastavljen od bliskih suradnika Slobodana Miloševića? Nije, kaže Nenad Prokić, dramaturg i jedan od osnivača Beogradskog kruga neovisnih intelektualaca: „To je dio povijesti koji bi oni najradije obrisali i zaboravili. I tu se ništa nije promijenilo u proteklih 25 godina", kaže on za DW.

„Baš kao što se Aleksandar Vučić skrivao u onom videu na Palama sa strojnicom i bježi iz kadra da ga ne snimi kamera, tako i sada bježi iz kadra da ne kaže što zaista misli. Ne vjerujem da je on zaista promijenio svoje mišljenje. Čovjek koji je davao toliko tona jednoj politici u Srbiji koja je propala, sada i dalje bježi od te kamere i onda nešto malo glumi s Dodikom, malo s Izetbegovićem, a sve to jako neuvjerljivo zvuči i ne daje nikakve nade za budućnost“, smatra Prokić.

„Posljedica rata u BiH su duboko razorile društveno tkivo i suživot koji je trajao stoljećima", podsjeća Sonja Biserko. Tranzicija je neslavno propala, a stotine tisuća su otišle bez namjere da se vrate. Nenad Prokić kaže da se svijet mijenja, dok sukobi Beograda i Sarajeva ostaju isti, a ljudi poput Izetbegovića, Vučića i Dodika „pričaju iste priče zbog vlastitog džepa".

Porazan Vučićev korpus

Javnost u Srbiji se stoga ponaša na sličan način: „Svi jednostavno bježe od saznanja da je netko držao grad pod opsadom četiri godine. Koja to vojna doktrina drži grad u opsadi četiri godine i puca snajperima na taj grad?", pita se Prokić. Vrsta koju je Vučić okupio oko sebe je porazna danas, baš kao što je bila porazna i devedesetih i „preko 50 posto onih koji su glasali za njega na proteklim izborima nema nikakvu želju promijeniti mišljenje o tome što se zaista dogodilo u Sarajevu".

Aktivistica za ljudska prava Aida Ćorović smatra da je propušten trenutak kako bi se nešto više učinilo na polju suočavanja s prošlošću u regiji. „To je bio trenutak kada su političari sjedili s nama zajedno na nekim regionalnim inicijativama, ali taj trenutak je brzo prošao i mislim da će se teško vratiti. A to i ne čudi: u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj su na čelu država ljudi koji su ili sudjelovali u kreiranju rata, ili su to njihovi biološki ili ideološki sinovi."

Zbog svega toga Aida Ćorović ne očekuje da će se iskočiti iz matrice po kojoj se broje samo vlastite žrtve. „Paradigme se mijenjaju kada postoji politička volja. A to znači da se promijeni i obrazovni sustav, govor u medijima, mijenja se i kompletna retorika. U ovom trenutku u regiji ne vidim nikoga tko je na to spreman."

„Jedan neostvareni san"

Beograd je početkom devedesetih pokazao da u njemu ipak postoji i grupa ljudi koja se protivi ratnohuškačkoj politici. Beogradski krug je bila organizacija koja je okupila intelektualce različitih profila, na čelu s profesorom Miladinom Životićem, i djelovala je u praktično nemogućim uvjetima tijekom ratnih godina. I pored velikih pritisaka i medijske satanizacije uspjeli su održati čitavu seriju predavanja i javnih tribina s gostima iz inozemstva i bivših jugoslavenskih republika u razdoblju od 1992. do 1995. godine.

Nenad Prokić kaže da je to bila „grupa dobronamjernih ljudi, ali da su svi takvi i u Bosni i u Srbiji bili u manjini. Oni nisu uspjeli da ta njihova dobronamjernost bude i službeno mišljenje. Jako je lijepo što je ta politika postojala, ali ona nije utjecala ni na jednu od republika u bivšoj Jugoslaviji. To je bio samo jedan neostvareni san da se umjesto tučnjave okrenemo dijalogu."