Srbija u zmajevom gnijezdu

Čovjek u jednostavnoj bijeloj kuti kao da se opire pompoznoj slici „čeličnog prijateljstva“ Srbije i Kine. Vani vijore dvoglavi orao i žute petokrake, na velikim plakatima se zahvaljuje „bratu Siju". Ali unutra, u sjedištu China Railway  na Novom Beogradu, inženjer Yu Hui staloženo pokazuje model pruge koja ispunjava pola prostorije.

„Kad to bude gotovo, trajanje putovanja od Novog Beograda do Budimpešte bit će skraćeno na tri sata“, priča, dok vlakić kruži maketom na kojoj je i minijaturni Hram Svetog Save, pa sve do mađarske granice. Kineske firme rade na dionicama od Beograda do Stare Pazove, i od Novog Sada do Subotice. Dionicu između rade Rusi. A radove nadzire njemački Deutsche Bahn.

Duga je povijest propalih rokova. Predsjednik Aleksandar Vučić je 2015., kao premijer, obećavao da će brzi vlakovi juriti od prijestolnice do Novog Sada već 2018. godine. Sada vlasti obećavaju da će to biti do kraja ove godine, a da će se 2024. ići sve do Budimpešte.

„Iz inženjerske perspektive, ovo nije teško. To je rekonstrukcija. S time imamo dosta iskustva", kaže nam Yu Hui, kojem je Beograd samo privremeno radno mjesto. „Za mene ovo u stvari nije toliki izazov. Radio sam na mnogo međunarodnih projekata. U Pakistanu, ali i Egiptu, Iranu, Argentini.“

Milijarde i geopolitika

Što je za Peking samo djelić takozvanog Puta svile, za Srbiju je velika stvar. Ovdje se vlakovi vuku prosječnom brzinom od 55 kilometara na sat. Brzina od 200 na sat, kakva se planira, više djeluje kao znanstvena fantastika. Čak ni vlasti nemaju iluzija – znaju da su Kinezi zainteresirani za infrastrukturu u srcu Balkana upravo zbog svojih potreba.

„Geografski smo tu gdje jesmo, i kao takvi smo na logističkom putu iz Kine do najvećeg tržišta – onog od 500 milijuna ljudi u Europskoj uniji“, kaže za DW Marko Čadež, predsjednik Privredne komore. „Trebaju nam pruge. Dobra, moderna željeznica kojom ne idu samo putnički vlakovi, već i transportni. To je to. Iza gradnje željeznice nema skrivene agende."

Ali ima tajnih ugovora. Zbrajanjem iznosa iz izjava političara i nekih podataka Željeznice Srbije, dolazi se do cijene pruge od oko dvije milijarde eura. Pretežni dio su krediti koje daju Peking i Moskva.

Prema riječima premijerke Ane Brnabić, Kina je posljednjih godina „investirala" deset milijardi eura, premda je Narodna banka uknjižila manje od dvije milijarde. Ostatak se vjerojatno odnosi na kredite i tek najavljene poslove.

U studiju televizije Hepi o „čeličnom prijateljstvu“ mogu se čuti samo hvalospjevi. Milomir Marić, jedan od najpoznatijih voditelja u zemlji, napravio je novinarski brend od bistrenja geopolitike sa Srbijom u centru svijeta. „Pripadam generaciji koja je sanjala američki san. Sanjao sam da kao mladić uđem u Europsku uniju, međutim, teško da ću ući i kao penzioner“, kaže Marić za DW.

„Imamo situaciju da su Kinezi ovdje radili i most, i puteve, one za koje Europa nije bila zainteresirana. Mi smo kao dar s neba dočekali kineske firme koje su i odobravale kredite, ali su i preuzimale glavni dio posla", dodaje ovaj novinar blizak predsjedniku Vučiću.

Na što misli kad kaže da Kinezi „preuzimaju glavni dio posla", lijepo se vidi na željezničkom kolodvoru u Zemunu, sunčanog dana krajem listopada. Deseci kineskih radnika postavljaju pločnik i instalacije u podzemnom prolazu. Domaćih radnika jedva da ima. Među Kinezima nitko ne želi ni riječ reći novinarima, čak ni kako im je u Srbiji. Podozrenje prema medijima je veliko, iako imaju dozvolu firme da govore.

„Investicije" koje koštaju mnogo

Kineski kredit daju kineske banke, kineske firme za te novce rade i dovode kineske radnike – to je viđeno već pri izgradnji mosta Zemun-Borča, prvog pothvata koji je dovršen u eri ove vlasti. Od tada su Kinezi gradili dio autoputa, preuzeli Željezaru u Smederevu, rudnike i topionicu u Boru, tvornicu guma u Zrenjaninu. A uskoro će raditi i pod zemljom – do kraja godine treba početi kopanje beogradskog metroa.

„Jako je privukla pažnju drastična razlika u cijeni za beogradski metro koja je pri prvom dogovoru s francuskom kompanijom prije deset godina bila 2,2 milijarde eura“, kaže nam Marinika Tepić, potpredsjednica Stranke slobode i pravde. „Onda se odjednom, pod ingerencijom Aleksandra Vučića, u novoj kombinaciji pojavljuje kineski partner zbog kojeg se udvostručava vrijednost. Sada je najavljeno 4,4 milijarde eura."

U maloj centrali te oporben stranke preko puta Beograđanke, Tepić kaže da nitko u Srbiji nema ništa protiv investicija. „Ali imamo problem što su koruptivnog karaktera, što se troši mnogo više novca nego što bi trebalo, što uopće nemamo uvid u to kako se novac troši, što su kineske kompanije zaštićene kao bijeli medvjedi jer ih štiti bilateralni međudržavni sporazum. Nijedan inspektor ne smije ući u njihove tvornice."

Televizijskoj ekipi DW-a nije dozvoljeno da obiđe ni Željezaru niti RTB Bor koji sada vodi kineska firma Zijin. Za posjet novinara nije stiglo odobrenje iz Pekinga.

Sve su glasniji prosvjedi zbog teških metala u zraku nad tim gradom na istoku zemlje – čak i gradonačelnik, naprednjački kadar, kritizira kinesku kompaniju. Postoji nekoliko prvostupanjskih presuda prema kojima Zijin treba platiti između 13 i 26 tisuća eura zbog zagađenja.

Ali, više od toga kao da se neće dogoditi. Predsjednik Aleksandar Vučić nekoliko puta je pričao kako je molio kineskog kolegu Xija Jinpinga da „spase" Smederevo i Bor tako što bi kineske firme preuzele velike kompanije – i velike gubitaše – u tim gradovima.

Tko je ovdje Veliki brat?

Velom misterije obavijen je i projekat Safe City. Uz obećanje „sigurnog grada", na ulice Beograda je posljednjih godina postavljeno oko tisuću kamera kineskog Huaweija koje raspolažu softverom za prepoznavanje lica. Koliko koštaju? To je tajna. Gdje se točno nalaze? I to je tajna. Od rujna Huawei ima i razvojni centar u Beogradu.

Dok u policiji ignoriraju pitanja DW-a, najviše o temi znaju reći aktivisti inicijative #hiljadekamera koji su na svom portalu mapirali stotine kineskih naprava. Građani im šalju fotografije kamera koje uoče.

„Vidite ovu okruglu, poput lopte“, pokazuje nam Nevena Ružić na Trgu Republike. „Ona može rotirati i koristi se da broji objekte, uključujući i ljude. I također za prepoznavanje lica, sve ove kamere imaju softver za to."

Ova odvjetnica iz Fondacije za otvoreno društvo s drugim aktivistima neprestano pita zašto su građani Beograda stavljeni pod prismotru? Daje li kriminalistička statistika za to opravdanje? Zašto nije bilo javne debate? Sve što su čuli od policije, jest da navodno još uvijek ne koriste softver za prepoznavanje lica.

„Kad ste stalno promatrani i ne možete biti autentični, onda to utječe na razvoj ličnosti. I svakako utječe na dostojanstvo", kaže Ružić. „Kina je jedna od zemalja koje ne prepoznaju privatnost kao osnovno ljudsko pravo. Razumijevanje same privatnosti je drukčije. Zato je pitanje treba li dijeliti tako osjetljive informacije s ovakvim tvrtkama koje prenose podatke van granica."

Kina odmah iza Rusije

Međutim, kritički pogled na kineske poslove u Srbiji ovih dana je potpuno ispao iz mode, ako je ikada i bio u modi. Na valu više od milijun cjepiva kineskog Sinopharma Srbija spada među europske zemlje koje najbrže provode imunizaciju. O tome se pišu hvalospjevi po svjetskim medijima, a Vučićevo „sjedenje na više stolica“ čak i kritičari priznaju kao pragmatizam koji se konačno isplatio građanima.

Prošlog proljeća predsjednik je osobno dočekao zrakoplov s kineskom medicinskom opremom čija vrijednost nikada nije objavljena. Ni predstavnicima EU-a nije bilo svejedno što sto milijuna eura koje je poslao Bruxelles jedva da imaju odjeka.

„Kao i uvijek, i tada je kineska pomoć bila obilježena lovorikama i padalo se u nesvijest zbog nje“, kaže Marinika Tepić. „A pomoć Europske unije je bila spomenuta usput i, rekla bih, pod pritiskom možda javnosti, možda i samog EU-a."

Odnos s Pekingom je, plasiran s kontroliranih medija, dao željene efekte. Prema istraživanju Beogradskog centra za sigurnosnu politiku iz studenoga, šesnaest posto ljudi smatra Kinu „najvećim prijateljem“ Srbije. To je uvjerljivo mjesto broj dva, poslije nedodirljive Rusije (40 posto).

Upitani tko je na početku pandemije najviše pomogao, građani su u 70 posto slučajeva rekli da je to Kina. Europsku uniju je spomenulo tek tri posto ljudi.

Milomiru Mariću povremeno gunđanje iz Europe miriše na licemjerje. „Kina ulaže u mnoge europske zemlje, članice EU-a i NATO-a, daleko više nego u Srbiju. Kineska roba dolazi u sjeverne luke, Duisburg, Hamburg, Roterdam. Svi oni žive od kineske robe", kaže on.

„Očigledno one zemlje koje profitiraju od toga sada su u strahu da će taj južni krak kineske robe preko grčke luke Pirej, preko Srbije i Italije, biti velika konkurencija. To njima smeta, a ne što su kineske investicije opasne“, dodaje Marić.

Prošli tjedan su rukovodstva u Beogradu i Pekingu razmijenila čestitke povodom Sretenja i Lunarne nove godine. U oba smjera se pisalo o „čeličnom prijateljstvu“. Predsjednik Xi je srpskom narodu poželio „sreću i blagostanje“. I dodao da je spreman podići suradnju na još višu razinu.

*Dokumentarni film „Kineska kapija do Europe" bit će premijerno prikazan na našem YouTube-kanalu DW Fokus u subotu (20. veljače). Film je sniman u Srbiji, BiH i Mađarskoj.