Srebrenica nije samo genocid

Dok se penjem stepenicama prema ulazu gimnazije Meša Selimović pred unutarnjim okom mi iskrsavaju slike iz 1977. godine, kada sam istim stepenicama grabio u susret prvom školskom satu. Susrest ću se s djevojkama i mladićima za koje je moje gimnazijsko doba u Tuzli prije četrdesetak godina vrijeme crno-bijele prapovijesti. Oni su rođeni u ovom mileniju. Povod je, međutim, za mene fascinantan. Ta djeca su uz pomoć svojih profesorica snimila neobičan dokumentarni film o Srebrenici.

Mirela Šehović, profesorica informatike u tuzlanskoj gimnaziji, objašnjava u tehnički dobro opremljenim prostorijama škole što je motiviralo pedagoge da talentiranu djecu okupe u filmsku ekipu: „Moja motivacija je bila prije svega da upoznam Srebrenicu, a s druge strane da učenici nauče s informatičke strane kako se kreira jedan film. Kako se izlazi na teren, kako se prikupljaju podaci, dokumenti, činjenice.”

U razgovoru saznajem da je sredstva izdvojila gimnazija, a manji dio su osigurali donatori. Mirela Šehović dodaje da je film „Kulturno-povijesni značaj Srebrenice kroz prizmu učenika srednje škole" sada sredstvo edukacije ostalih učenika.

Njena kolegica Minela Tulumović Spahić, koja predaje bosanski jezik, bila je zajedno s njom zadužena za ostvarenje zamisli. Vodeći me u prostoriju gdje se okupila mlada filmska ekipa ona napominje kako je većina učenika i profesora bila u organiziranom posjetu Potočarima, ali ne i samom gradu: „Moram priznati, i ja sam prvi put bila u Srebrenici. Dosta stvari me fasciniralo, neke pomalo razočarale, ali sve u svemu stekli smo novu sliku o Srebrenici, što je i bio cilj." Polazište filma je, po njenim riječima, bilo pitanje može li Srebrenica biti još nešto osim mjesta pokolja: „Srebrenica je grad koji ima višestoljetnu povijest i tradiciju, a malo se o tome zna. Postoje antička nalazišta, tragovi srednjeg vijeka, osmanskog perioda. Djeca to nisu znala."

Filmska nastava

Snimanje je prvom polovicom ove godine oduzelo učenicima i profesoricama mjesec dana. Priprema je trajala duže. Ali učenici, sjećam se, jedva čekaju da izađu iz učionice. Prije toga je odabrana filmska ekipa od šestoro gimnazijalaca. U prostoriji gdje na svakom stolu postoji po laptop dočekuju me radoznala lica. Prvi je progovorio Omar Bakija, simpatični sedamnaestogodišnjak. On je bio zadužen za montažu. Njemu je samo snimanje bilo poput igre. A pravi izazov je uslijedio za kompjutorom: „Najlakše je bilo snimanje filma. To je taj interaktivni dio, upoznajemo se s novim stvarima, snimamo. Najteži dio je bila montaža." Njegov vršnjak Mak Ibrahimović koji je bio zadužen za kameru manje je razgovorljiv od svog druga ali sve vrijeme potvrđuje glavom.

Pogleda li se rezultat, a ja sam to učinio prije dolaska u školu, mora se konstatirati da su učenici svoj prvi dokumentarni film snimili na začuđujuće profesionalan način.

Opet su me misli nehotice odvele u prošlo stoljeće. Krajem sedamdesetih ne bi bilo zamislivo da učenici u okviru nastave snimaju filmove. Nije bilo interneta. Tuzlanska kina su bila prozor u svijet za koji se činilo da je dalje od Mjeseca. Tehnološka revolucija je nevidljivom crtom odvojila nas iz analogne generacije i ove učenike koji su rasli uz digitalno ubrzanje. I još nešto je drukčije. Ja sam se rodio u svijetu bez srebreničkog zločina, a ove djevojke i mladići moraju znanje o tom zločinu integrirati u svoje sazrijevanje.

Ženski rukopis

Uspjehu filma su, naravno, doprinijeli i ženski članovi gimnazijske filmske ekipe. Emina Osmić je prikupljala povijesnu građu, Lejla Sukanović je bila majstor fotografije, a Mirela Nevačinović je kao organizatorica bila logistički mozak tima. Ni jedna od njih ne vidi sebe u svijetu filma poslije gimnazije, imaju sklonosti prema poeziji, umjetničkoj fotografiji, komunikaciji.

Najkomunikativniji je ipak jedan mladić. Ahmed Durić je bio zadužen za dokumentarni video materijal. On u slobodno vrijeme pod autorskim imenom DuriX prilično uspješno postavlja snimke na Youtube i zarađuje džeparac promovirajući na internetu tuzlanske firme. Još ne zna hoće li film trasirati njegovu profesionalnu budućnost, ali kao i svaki kreativac boji se dosade pa kaže što neće: „Ne bih radio nešto što ne volim, pa i kad je dobro plaćeno. Ne želim provoditi mnoge trenutke života u nečemu što mi se ne sviđa."

Srebrenica mimo genocida

Mladalački optimizam gimnazijskih filmadžija je zarazan. A tema je opterećena teškom riječju – genocid. Srebrenica nije mjesto kao svako drugo. Ipak grad je postojao i postoji prije i poslije srpnja 1995. Montažer Omar nakon svog filmskog prvijenca također drukčije gleda na ovaj bosanski gradić: "Često se Srebrenica spominje u negativnom smislu i dovodi u vezu isključivo s genocidom. To je tako, ali ja smatram da moramo ići dalje. S ovim filmom smo htjeli prikazati Srebrenicu kao grad, a ne kao mjesto zločina." On dodaje da su u gradu gdje su snimali film očigledni ožiljci rata, ali i da je bio iznenađen srebreničkim školama i njihovim tehničkim standardom, jer su to novije građevine s novom opremom.

Omaru je rad na filmu donio i orijentaciju za budućnost: „Ja planiram u budućnosti ostati u svijetu filma. Rad na kompjutoru mi dobro ide, pa mislim da je tu moja budućnost."

Ponos pedagoga

Obe profesorice su zadovoljne učinkom filmske ekipe. Minela Tulumović Spahić vidi u uspjehu projekta potvrdu izbora članova ekipe: „Ovo šestoro su svatko na svoj način kreativni, i svatko je po nečemu poseban. Kolegica i ja nismo pogriješile odabravši ove učenike. To se vidi i po rezultatu". Mirela Šehović također ne krije da su novopečene filmadžije premašile njena očekivanja: „Izuzetno sam ponosna na ovu djecu. Na terenu su radili kao pravi profesionalci. Sve su sami radili, odredili su što će snimati, ubacivali su tekst. Mi profesori smo tu bili samo kao koordinatori, da ih usmjerimo". Profesorica informatike najavljuje da će i dobro dokumentirani proces nastanka filma – biti prerađen u film, pa će se koristiti u nastavi.

Izgleda da su profesori tuzlanske gimnazije Meša Selimović uspjeli u namjeri da svojim učenicima približe Srebrencu kao mjesto koje ima povijesni kontinuitet života, unatoč činjenici da je svijet ime tog mjesta zapamtio po smrti. „Pred kraj snimanja vidjeli smo dječje igralište, čuli dječju graju. Tako završavamo film. To daje nadu da će život pobijediti", kaže Minela Tulumović Spahić.

Djevojke i mladići govore o potencijalu Srebrenice, o ljekovitim izvorima vode, franjevačkom samostanu, o srednjovjekovnim rudnicima srebra. Emina Osmić je pri tome najtočnije opisala to što je cijela gimnazijska filmska ekipa osjetila poslije rada na filmu: „Nakon posjeta Srebrenici i ja sam se osjećala dobro. Učinili smo nešto dobro. Prenijeli smo pozitivnu poruku o gradu koji je poznat po tragediji."

Iz posjeta mojoj staroj tuzlanskoj gimnaziji i druženja s gimnazijskom filmskom ekipom sa sobom sam pored nešto sjete ponio i dobre vibracije. Svijet se usprkos svemu obnavlja. Svaki talent poput vode traži i nalazi svoj put.