Eine ungewöhnliche Pastorin

Susanne Jensen nije pastorica koja bi se uklapala u uobičajene kalupe. Ova 48-godišnja žena ima obrijanu glavu. Velik dio tijela joj je pokriven tetovažama, a oko vrata nosi pseću ogrlicu. Ali kad odjene svoju svećeničku odoru i drži misu, malo koga zanima njena vanjština. Posjetitelji je u lokalnoj crkvi u Owschlagu na sjeveru Njemačke, oduševljeno slušaju. Propovijed čita iz Poslanice apostola Pavla i citira poglavlja u kojima se govori o ljubavi i seksualnosti. Povremeno prekida čitanje i razgovara s vjernicima ili odgovara na pitanja. "Tako je sve autentično, ona nastupa ljudski, njoj je važna ljudska strana Boga. Zbog toga je i tako uvjerljiva", kaže jedan od starijih vjernika nazočnih na misi. Jedan puno mlađi dodaje: "Ona govori o stvarima o kojima se inače nikad ne govori".

Nema više šutnje

Tako je govorila i u ljeto 2010. s propovjedaonice jedne crkve u berlinskoj četvrti Kreuzberg. Tamo je ova evangelička pastorica po prvi put javno progovorila o teškom seksualnom nasilju koje je pretrpjela u djetinjstvu te o njegovim posljedicama. Kad su joj bile tek dvije godine, njen ju je otac silovao prvi put. Ova je patnja trajala godinama. Ona sama je shvatila da se radi o nasilju tek kad je navršila dvanaest godina.

Tada ju je u parku silovao nepoznati čovjek. I tada je shvatila što joj je otac činio sve te godine. "Ležala sam tamo u parku na tlu i mislila - 'Tako znači'". Te si je godine tri puta pokušala oduzeti život. Njene ocjene u školi bivale su sve lošije, počela je nositi neurednu odjeću. "Počela sam neumjerno puno jesti i prestala sam se prati", ispričala je ona. Nitko nije primijetio što se s njom zapravo događa. Nije bilo nikog kome bi se mogla povjeriti.

Oslonac u vjeri

Na satovima vjeronauka počela se konačno zanimati za kršćansku vjeru i to joj je pružilo oslonac. Maturirala je i prvo započela studij prava, jer je otac tako želio. Zapravo je htjela studirati teologiju, no ocu se vjera nije sviđala. S 23 godine otišla je u Katoličku crkvu i pokrstila se. Kasnije je prešla k evangelicima i studij prava je zamijenila teologijom. Nasilje koje je doživjela potisnula je potpuno iz svog života. Martin, jedan njen kolega, zainteresirao se za Susanne, ošišanu na paževu frizuru. I postali su par.

Pred kraj studija počela su je proganjati ružna iskustva iz prošlosti. Takozvani flashbacks, slike iz prošlosti koje se svako malo pojavljuju pred očima. Tada, 2000. godine, otac joj je već odavno bio mrtav, dobila je živčani slom. Uslijedili su opetovani boravci po zdravstvenim ustanovama i terapije. Nakon toga život joj upada u slijepu ulicu. Ne može više raditi, protiv depresija često pomažu još samo lijekovi. Počinje si sama nanositi tjelesne ozljede užarenim cigaretama, počinje i piti, brije glavu "na nulericu", pokriva tijelo tetovažama i za ukras nosi pseću ogrlicu. "Tako sam izokretala svoju untrašnjost na van i tako sam mogla provocirati", komentira Susanne Jensen svoju vanjštinu.

Umjetnost kao terapija

Kako bi se uspjela suočiti sa svime što je u djetinjstvu proživjela, počinje pisati knjigu, slika i bavi se kiparstvom. Jedno od njenih djela zove se Dušina kuća. Može se vidjeti presjek kuće i u njemu crni podrum u kojem su osjećaji žrtve ispisani kričavom žutom bojom.

Važan oslonac joj je i njen muž Martin, također pastor. Ovaj 43-godišnjak guste brade pomaže joj kad god može. A to nije uvijek bilo jednostavno. "Oduvijek mi se sviđala njena gusta plava kosa", priča Martin Jensen. "No puno smo pričali i jasno mi je zbog čega je ošišala kosu. Povezivala ju je s djetinjstvom. Otac ju je uvijek vukao za kosu."

Susanne Jensen je "pastorica za posebne slučajeve". To znači da preuzima dužnost od kolega u različitim župama. Njoj to ne prestavlja problem. Tako upoznaje puno različitih ljudi. "Sad mogu ljudima pomagati, pružiti im podršku kad ju trebaju, to mi puno znači". Voli raditi i s mladima. Mladići i djevojke koji se pripremaju za Svetu potvrdu rado idu k njoj na vjeronauk. Imaju povjerenja u ovu ženu koja puši i drugačije izgleda. Ova pastorica nema problema niti obaviti dužnosti koje ne žele svi njeni kolege: na primjer ispratiti na pogrebu čovjeka koji nije bio vjernik i koji je počinio samoubojstvo.

Pružiti pomoć

Kad je u gradu Ahrensburgu u sjevernoj Njemačkoj otkriven do sad najveći skandal sa zloupotrebom djece u evangeličkoj crkvi, Susanne Jensen je bila potpuno šokirana. Ona želi pomoći žrvama i više puta se vjernicima obraća s propovjedaonice ahrenburške crkve. Zadnji put je to bilo u studenom prošle godine. Ta je propovjed bila vrlo hrabra.

Jer pastorica je govorila o svojoj vlastitoj prošlosti i sudbini žrtve nasilja. Ona zahtijeva da se žrtvama seksualnog nasilja vrati dostojanstvo, kao i da im se pruži zadovoljština. I to ne tek kao milodar. Ona priča i da joj je jedan predstavnik crkve uoči njene propovijedi kazao kako ne smije o temi seksualnog nasilja uopće govoriti prije no što oprosti vlastitom ocu. Susanne Jensen ocu nije oprostila ni dan danas.

Autorica: Christina Beyert/ S. Kobešćak

Odg. ur.: A. Šubić