Svjetleći majmuni

Istraživači koji žele otkriti kako se ljudi razboljevaju i uz pomoć kojih lijekova mogu ozdraviti, ispitivanja provode na životinjama. Često se za to koriste genetski modificirani miševi, jer je s njima lako manipulirati. Mogu im se ubrizgati dodatna nasljedna svojstva ili se djelovanje nekih gena jednostavno može isključiti. Znanstvenici na taj način mogu ispitivati posljedice na živim organizmima. Milijuni miševa uginuli su tako u službi znanosti. No neke se bolesti ne mogu istraživati na miševima. Razlike između čovjeka i miša jednostavno su prevelike. Japanski su istraživači stoga genetske promjene izveli na majmunima. Po prvi put nove gene naslijedili su i mladunci životinja na kojima su vršena ispitivanja. Znanstvenici se sada nadaju većim mogućnostima, primjerice da će moći bolje istražiti bolesti mozga.

Slatki čupavi majmunčići

Izgledaju kao normalni majmuni, iz vrste callithrix jacchus (kalitriks jakus), na hrvatskom - marmozet. Dlaka im je pretežno sivosmeđa, prošarana svijetlim prugama na leđima. Karakteristična za njih je duga, gusta bijela dlaka što im strši oko ušiju. No kad ih osvijetlite lampom s ultraljubičastim zrakama, ovi pokusni majmuni na kojima su japanski znanstvenici provodili ispitivanja, svijetle zeleno.

Oni u svojim stanicama nose dodatni gen. Gen za zeleni fluorescentni protein, kratko nazvan GFP. Hideyuki Okano iz Središnjeg instituta za pokusne životinje u japanskom gradu Kanagavi objašnjava: "Gen za zeleni fluorescentni protein u prvoj generaciji životinja nije bio aktivan. Ali njihovi mladunci nose u sebi ovaj gen i svijetle zeleno. Po prvi put je nekome uspjelo postići da genetski modificirani primati neki dodatni gen prenesu u nasljedstvo sljedećoj generaciji".

Japanski su istraživači izabrali upravo marmozete jer su mali i nisu zahtjevni. Bez repa dugački su između 18 i 25 centimetara. Može ih se držati u kavezima, a razmnožavati se mogu već kad napune jednu godinu, kaže Erika Sasaki iz istog instituta. "Marmozeti svake godine imaju četvoro do šestoro mladih. Kad im ubrizgamo novi gen, oni se brzo mogu dalje razmnožavati. A mi brzo dobijemo mnogo novih životinja koje u sebi nose nove gene. S tim životinjama možemo dalje eksperimentirati..."

Kao krijesnice

Za sad marmozeti samo svijetle poput zelenih krijesnica. No istraživači uskoro namjeravaju ubrizgati i opasnije gene - one koji u sebi nose bolesti, kaže Hideyuki Okano. "Želimo ove genetski modificirane marmozete iskoristiti kao pokusne životinje za ispitivanja oboljenja tipičnih za ljude, posebno oboljenja mozga kao što su na primjer Parkinsonova bolest ili amiotrofična lateralna skleroza (ALS). Kod tih su bolesti uništene nervne stanice važne za pokretanja mišića. Nadamo se velikom napretku uz pomoć ovih životinja..."

Naravno etički je vrlo upitno zbog toga mučiti primate, koji su vrlo bliski čovjeku. Erika Saski ovako važe argumente za i protiv. "Pa smatramo da bismo majmune trebali koristiti kao pokusne životnje, ako nam miševi ne mogu pomoći, kako bismo razumjeli neku bolest ili razvili nove lijekove protiv nje."

Postoje li etičke granice

Japanski marmozeti nisu prvi primati čijim je genima manipulirano. Još su 2001. američki znanstvenici predstavili rezus majmuna s umjetno ubrizganim nasljednim svojstvima. I on je u sebi nosio gen GFP i pod ultraljubičastim zrakama svijetlio zeleno. No novost je kod japanskih majmuna da se dodatni gen ne nalazi i nije aktivan samo u njihovim tjelesnim stanicama, već i spolnim. Zbog toga oni svoje nove karakteristike mogu prenositi na svoje prirodno začete mladunce.

Hoće li ova nova metoda iz Japana u svijetu povećati potražnju za pokusnim majmunima, još nije sigurno, kaže Shoukhrat Mitalipov iz Centra za istraživanje primata u američkoj saveznoj državi Oregon. "Koristit će se više primata jer sad imamo bolja sredstva stvoriti pogodnije pokusne životinje. S druge strane ćemo, zahvaljujući točnije određenim potrebama, za pojedina ispitivanja koristiti manje životinja." Jedno je sigurno. Zeleni svjetleći marmozeti iz Kanagave pokrenut će novu raspravu o smislu i etičkim granicama koje se smiju prelaziti pri ispitivanjima na primatima.

Autor: Gudrun Heise/ S. Kobešćak

Odg. ur.: S. Matić