Tamne stranice njemačke kolonijalne prošlosti
31. srpnja 2018
„Herero više nisu njemački podanici (…). Unutar njemačkih granica će svaki Herero – s oružjem ili bez njega, sa stokom ili bez nje – biti odstrijeljen. Više ne primam žene i djecu, otjerajte ih nazad njihovom narodu i dozvolite da se i na njih puca." To je naredba general-pukovnika Lothara von Trothe koji je 1904. godine poslat da uguši pobunu u koloniji koja se službeno zvala Njemačka jugozapadna Afrika i nalazila na prostoru današnje Namibije. Trotha je eksplicitno rekao da je neophodno „uništiti naciju kao takvu" i u tome je imao podršku cara Wilhelma II.
Njemačka zataškava što može
Pripadnici naroda Herero i Nama, koji su se pridružili ustanku, sustavno su odsijecani od izvora vode, ubijani, izgladnjivani u koncentracijskim logorima, do smrti iscrpljivani fizičkim radom. Tako je ubijeno oko 100.000 ljudi. Ovaj zločin se smatra prvim genocidom u 20. stoljeću. Sramnu epizodu svoje povijesti Njemačka je dugo odbijala nazvati pravim imenom. Ni danas to ne čini jasno i glasno, insistirajući na tumačenju da genocidom mogu biti proglašeni samo masakri počinjeni nakon što je na snagu stupila Konvencija UN-a o genocidu 1951. No, 2016. je u jednom službenom dokumentu berlinskog Ministarstva vanjskih poslova navedeno da zločin u Namibiji može biti nazvan genocidom. Vlada je pojasnila da se tu radi o pojmu u „povijesno-političkoj raspravi", ali ne i u „pravnom smislu".
Namibija tako do danas nije dobila nikakvu odštetu. O tome vlade Njemačke i Namibije vode tajne pregovore. Većina medija u Namibiji zato više špekulira o tome nego što prenosi pouzdane informacije. Tako se piše da će se Namibija odreći odštetnih zahtjeva zbog genocida, a da će Njemačka zauzvrat plaćati toj zemlji velike iznose za razvojnu pomoć. Obje vlade to demantiraju.
Veleposlaniku je prekipjelo
Danas nije tako ugodno biti njemački veleposlanik u Namibiji. To je trenutno Christian Schlaga koji je u diplomatskim misijama već 30 godina (bio je, između ostalog, i veleposlanik u SAD-u i Portugalu), i koji je prije nekoliko tjedana, nimalo diplomatskim rječnikom, prenio da je sve češće cilj verbalnih napada, da ga vrijeđaju i nazivaju raznim pogrdnim imenima i da je to već postalo nepodnošljivo.
Bijes namibijske vlade je lakše razumjeti ako se ima u vidu da Namibija od vlade u Berlinu do danas nije dobila ni ispriku zbog genocida, a kamoli odštetu. „Narod gubi strpljenje", rekao je Maximilian Weylandt s namibijskog Instituta za istraživanje javne politike (IPPR): „Nakon više od dvije godine pregovora još nema rezultata, a neki ljudi se pitaju pregovara li Njemačka zaista s dobrom voljom i je li spremna saslušati kakve su potrebe Namibijaca." Prema posljednjim anketama, dvije trećine Namibijaca zahtijeva da Njemačka plati odštetu.
Plemenske starješine vrše pritisak
Pri tome anketa IPPR-a pokazuje da je manje od 50 posto ispitanih građana zadovoljno načinom na koji njihova vlada vodi pregovore – iako o tim pregovorima može saznati uglavnom samo nepouzdane informacije medija ili oporbe. Tradicionalne starješine naroda Herero i Nama smatraju da je vlada u Windhoeku suviše meka prema Berlinu. Te starješine ne sudjeluju u pregovorima i zato bi se za svoje sudjelovanje htjele izboriti sudskim putem – o tome će odlučivati sud u New Yorku. Njemačka je uložila prigovor na zahtjev plemenskih starješina.
Predvodnik njemačkog pregovaračkog tima, demokršćanski političar Ruprecht Polenz rekao je kako „je u interesu njemačke vlade da što prije okonča pregovore", ali priznaje i kako „je važno da rezultate pregovora ne prihvati samo namibijska vlada, već i narod". On prenosi i da je angažirana posebna radna skupina koja radi na formuliranju njemačke isprike i „planiranju projekata koji će biti ponuđeni posebno pogođenim skupinama stanovništva."