Teror NSU-a: zašto su i mediji zakazali?

Jedanaest godina je policija tapkala na mjestu: zašto je 9. rujna 2000. pucano na Envera Şimşeka koji je dva dana kasnije umro? Zašto je 13. lipnja 2001. ubijen Abdurrahim Özüdoğru? Zašto je 27. lipnja 2001. ubijen Süleyman Taşköprü iz istog oružja? Do 2006. na isti način je ubijeno još šest muškaraca podrijetlom iz Turske i Grčke. Gotovo nitko nije predmnijevao da ubojstva imaju rasističku pozadinu.

I mediji su većinom bili slijepi. Sve do 4. studenoga 2011. kad se teroristička skupina „Nacionalsocijalističko podzemlje“ sama otkrila hvaleći se svojim nizom ubojstava u jednom stravičnom videu. Snage sigurnosti i mediji su se onda zgražali nad vlastitim neuspjehom. Kako je bilo moguće da se počinitelje zločina tako dugo traži gotovo isključivo u obiteljskom okruženju žrtava i organiziranoga kriminala?

Više istražnih odbora Njemačkog Bundestaga se bavilo analizom neslavne uloge policije i Ustanove za zaštitu ustavnog poretka. Pogled na medije skrenula je Zaklada Otto Brenner studijom o izvještavanju o NSU-ovim ubojstvima objavljenom 2015. Zaključak je bio porazan. „Mediji su, uz rijetke iznimke, potpuno nekritično slijedili policijska nagađanja“, kaže suautorica studije Elke Grittmann u razgovoru za DW.

Neprihvatljive asocijacije

Mediji su dakle prenosili policijska nagađanja „koja su uvijek išla u smjeru kriminala i organiziranog kriminala žrtava“, kaže ona. Osobito upadljivo je korištenje pojma "Döner-Mord" (Döner-ubojstvo, po turskom pečenju s ražnja Döner kebab). Time su tabloidi, ali i takozvani ozbiljni mediji, godinama nastojali neshvatljivo i neobjašnjivo svesti na jednostavni zajednički nazivnik. Neke žrtve su stvarno radile u pečenjarnicama u kojima se prodaje i Döner kebab. Ali, tim pojmom je „ubijenima oduzeta individualnost", kaže se u studiji.

Tako nesenzibilno i diskriminirajuće danas mediji ne izvještavaju kad se radi o mogućoj ili očito rasističkoj pozadini nekog zločina, kao što su to dugo činili u vezi s ubojstvima terorističke skupine NSU. „Postoji kritična orijentacija, kritična provjera policijskog rada“, kaže Elke Grittmann, profesorica za medije i društvo na Institutu za novinarstvo na Visokoj školi Magdeburg-Stendal.

Napredak se vidi i kod izvještavanja o suđenju predmnijevanom napadaču na sinagogu u Halleu. Tamo je jedan muškarac u listopadu 2019. htio počiniti masakr u sinagogi. U izvještajima se propitivalo i „kako se policija odnosila prema žrtvama“. Kod izvještavanja o ubojstvima skupine NSU o tomu nije bilo govora, što je akribično prikazano u spomenutoj studiji Zaklade Otto Brenner.

Pozitivan razvitak je registrirao i Tanjev Schultz. Kao urednik u novinama Süddeutsche Zeitung on je izvještavao i o suđenju skupini NSU, a od 2016. predaje novinarstvo na Sveučilištu u Mainzu. Njegov je dojam da se mnogi urednici trude da izvještavanje bude bolje nego u vrijeme NSU-ovih ubojstava, kaže on za DW. „Više se sluša što kažu pogođeni, tvrdnje vlasti se kritičnije promatraju i dublje se zaviruje u desno-ekstremnu scenu.“ Porasla je i senzibilnost za pisanje imena koja nisu tipično njemačka.

Atentat u Hanauu i „šiša-ubojstva"

Ipak, i dalje ima loših primjera, kaže Tanjev Schultz koji je 2018. objavio knjigu o tomu kako je država zakazala u slučaju NSU-a. Navodi slučaj rasistički motiviranog ubojstva u Hanauu u kojem je bilo devet žrtava, nakon čega je počinitelj ubio svoju majku i sebe. Pisalo se o „šiša-ubojstvima" jer je jedno od mjesta zločina bio jedan „šiša-bar“, kritizira Schultz. Srećom, brzo se javlja prosvjed protiv takvog načina pisanja, dodaje on.

Njegova kolegica Elke Grittmann s Visoke škole Magdeburg-Stendal govori o „dehumanizaciji žrtava“, kad se koriste pojmovi kao „Döner-ubojstva“. „Time se ujedno sugerira da bi počinitelji zločina mogli dolaziti iz okruženja žrtava.“ Slično ona karakterizira i pojmove „paralelna društva“ ili „zid šutnje“, kad istraga NSU-ovih ubojstava nije donosila nikakvog napretka.

Dobra vijest: ima više empatije za pogođene

No, i Tanjev Schultz i Elke Grittmann smatraju da su mediji iz vlastitih grešaka nešto naučili. Kao potvrdu toga navode izvještavanje u suđenju napadaču iz Hallea. Tu se vidi da i pogođeni i rodbina žrtava dolaze do izražaja kao osobe koje daju izjave. Postoji „više empatije“ nego u izvještavanju o NSU-ovim ubojstvima, kaže Elke Grittmann.