Teške optužbe na račun grčkih vlasti
30. svibnja 2021
Nakon šestomjesečnog lockdowna, kafići u centru Soluna su ponovno puni. Dvadesetšestogodišnja Britanka Hope Barker raduje se što se na ulice drugog po veličini grčkog grada konačno vraća život. Ona tu živi od 2018. godine i pomaže migrantima koji su legalno ili ilegalno stigli do Grčke i koji se nadaju da će nekako stići i do zapadne Europe.
Od izbijanja pandemije koronavirusa, za tražitelje azila u Grčkoj situacija se osjetno pogoršala, objašnjava Barker. Ona je dio Mreže za nadzor pograničnog nasilja (Border Violence Monitoring Network, BVMN), neovisne nevladine organizacije koja na čitavom Balkanu prati situaciju s migrantima i bilježi kršenja ljudskih prava. Dok je pažnja svjetske javnosti usmjerena na zbivanja na otoku Lezbosu i na tamošnji izbjeglički kamp Mavrovouni, poznat i kao “Kara Tepe”, na sjeveru Grčke policija djeluje bez velike medijske pažnje.
Ljudi svjedoče o otmicama koje vlasti provode na ulicama ili u obližnjem kampu Diavata. I ne samo to: organizacije za zaštitu ljudskih prava, poput BVMN-a, iznose teške optužbe na račun grčkih vlasti. Bivši zatvorenici govore o strukturnom nasilju i drugim kršenjima ljudskih prava u šest zatvora za deportaciju na kopnu.
Bezobzirna hapšenja
Mnogi ljudi u međuvremenu žive na ulici. U četvrtima s „crvenim svjetlima” oko željezničke stanice u Solunu. Noću se kriju u napuštenim kućama ili u starim vlakovima – u stalnom strahu od policije. Jedna od njihovih glavnih briga je strah od ilegalne deportacije u Tursku, odnosno da ih grčke vlasti ne odvedu do granice na rijeci Marici (Evros) i da ih krijumčari, koji vjerojatno surađuju s vlastima, ne prebace na tursku obalu.
„Imam papire. Ali moramo se skrivati, jer će nas u suprotnom uhapsiti policija“, kaže 23-godišnji Reza iz Afganistana. Rano uvečer on i nekoliko drugih ljudi traže mjesto za prenoćište: „Skoro četiri mjeseca sam ovdje, tražim posao, ali ništa ne mogu naći”. Čak i ljudi koji su dobili azil u Grčkoj ne mogu naći ni posao, ni smještaj. Osim deportacije, strahuju i da će završiti u jednom od zatvora iz kojeg će biti deportirani.
Ekstremno nasilje
Jedan bivši zatočenik sjeverno-grčkog zatvora Paranesti, za BVMN otkriva: „Zatvorenici dobiju jako malo hrane. Ni odjeću ne dobiju, stalno ih vrijeđaju i tuku.“ Kada se na to požale stražarima, maskirani policajci ih pretuku, kaže. On sam je, kako tvrdi, u više navrata bio zlostavljan: tukli su ga šakama, pendrecima ili udarali nogama.
Hope Barker naglašava da to nije usamljen slučaj. Metode grčkih vlasti su brutalne – kako u izbjegličkim kampovima, tako i u zatvorima i tijekom ilegalnih protjerivanja iz zemlje. Primjenjuju se čak i elektrošokovi, mučenje vodom ili prisilno svlačenje. Migranti se žale da su često bili satima maltretirani: „Ljudima su brijali glave. To nije samo push-back, već i ekstremno nasilje".
Ombudsman bez sredstava i ovlasti
Grčka vlada o tim navodima ili šuti ili ih demantira. Nadležni ombudsman Anderas Potakis, objavio je izvještaj u kojem govori o “nekoliko incidenata”. Pritom se žali da mu za detaljnu istragu nedostaju sredstva i ovlasti. Nadležne policijske vlasti je pozvao da provede istragu, a one su ga obavijestile da internom istragom nije utvrđeno kršenje zakona od strane grčkih službenika.
Dimitris Koros, odvjetnik u Grčkom vijeću za izbjeglice, prvenstveno kritizira pooštreni zakon o azilu. Prema tom zakonu policija može hapsiti tražitelje azila s važećim dokumentima i za najmanje prijestupe, čak i bez sudskog naloga. „To je paralelni svijet pored stvarnog sustava krivičnog pravosuđa“, kaže Koros u razgovoru za DW. Za njega sve to ide predaleko: „Hapšenje je sredstvo za postizanje cilja. To znači da bi migranti trebali biti pritvoreni samo ako se čini da je moguća i legalna deportacija.“
Tvrđava Europa
Tvrđava Europa poprima svoje obrise u Grčkoj. Zatvori za deportaciju na kopnu, novi hotspotovi na otocima: svi objekti visoke stope sigurnosti financiraju se europskim novcem. I u Centru za dobrodošlicu i identifikaciju trenutno se gradi zid visok tri metra (naslovna fotografija). To je naručila Međunarodna organizacija za migracije (IOM), što se vidi na temelju natječaja koji je raspisan 5. siječnja 2021. godine, u kojem se govori o “ograđivanju”.
IOM je 26.5.2021. organizirao konferenciju za tisak o trenutnoj situaciji s izbjeglicama u Grčkoj. Šef ogranka u Ateni, Gianluca Rocco, tada je uvjeravao da će Centar za dobrodošlicu i identifikaciju i dalje biti otvoren – osim ako “Grčka odluči da se ne pridržava direktiva i konvencija EU-a, koje je i sama potpisala”.
Nedostaju kontrole
Na pitanje DW-a o tome je li IOM znao da se, kada je riječ o „ograđivanju“, radi o betonskom zidu, Rocco je odgovorio: „IOM upravlja projektom koji financira EU. Taj projekt grčkim vlastima pomaže u upravljanju trideset i jednim kampom na kopnu.“ U to spadaju i aktivna izgradnja i održavanja, dodao je.
Kako bi se spriječila nova kršenja zakona, Hope Barker smatra da je nužno stvaranje neovisnog kontrolnog mehanizma od strane organizacija koje su dobro upoznate sa situacijom migranata. „To bi se moralo financirati neovisno od Europske komisije. Također su potrebne nenajavljene kontrole, pa i na granicama.“ Najavljeni posjeti izbjegličkim kampovima, kakve trenutno vrši UN-ova agencija za izbjeglice (UNHCR) nisu dovoljne da bi se utvrdilo da li službenici države članice EU-a, dakle Grčke, doista poštuju nacionalno i međunarodno pravo, napominje Barker.