Težak i kompliciran bijeg iz Gaze prema Europi

Torbe su im spakirane, u njima je malo odjeće, tu su važni dokumenti, novac i mobilni telefoni. Waseem, Wajdi i Momen u idućim danima žele napustiti svoj dom, Gazu. Međutim, ovi mladi Palestinci nemaju vizu za ulazak u Europsku uniju. Zbog toga kreću na dug i opasan put: preko Egipta do Turske, a zatim kao mnogi drugi izbjeglice i migranti, preko Sredozemnog mora prema Grčkoj. Nadaju se da će jednoga dana stići u Njemačku i Belgiju.

Sada sjede zajedno kod Momena, u njegovoj kući. Prijatelji mu potječu iz jednog sela na jugu Gaze. "Naravno, to nosi rizike, ali to je jedini način ka boljoj budućnosti", kaže Wajdi, koji nikada nije napustio Pojas Gaze. Dvadesetšestogodišnjak i dalje ima traume od 50-dnevnog rata u ljeto 2014. godine, kada je kuća njegove obitelji većim dijelom bila uništena.

I Waseem više ne vidi budućnost u Pojasu Gaze. "Nitko ne bi trebao pitati zašto želimo napustiti Gazu. Ovdje je jednostavno nemoguće živjeti", kaže ovaj dvadesetšestogodišnjak koji, kao i svi drugi, ne želi da objavimo njegov puni identitet. "Studirao sam, naporno radio od jutra do mraka, pokušao sve kako bih pronašao pravi posao, ali što smo postigli, osim što smo doživjeli ratove i sukobe?"

Ova trojka pripada generaciji koja je odrasla usred nekoliko ratova i u relativnoj izolaciji. U proteklih 15 godina vodila su se barem četiri rata i stalno su se događali kraći vojni sukobi između Izraela, Hamasa i drugih militantnih organizacija.

Od 2007. godine, kada je militantni Hamas nasilno preuzeo moć od palestinske autonomne vlasti u Gazi, Izrael je gotovo u potpunosti blokirao Pojas Gaze i strogo kontrolira kopnene i morske granice te zračni prostor. Također, Egipat povremeno uvodi restrikcije na svojoj kopnenoj granici na jugu Gaze.Islamistički Hamas je od strane Europske unije, Sjedinjenih Američkih Država i drugih zemalja klasificiran kao teroristička organizacija.

Izrael navodi sigurnosne razloge za strogo ograničavanje kretanja osoba i roba u i iz tog malog područja na obali Sredozemnog mora. Gaza i njezinih oko 2,3 milijuna stanovnika su stoga već više od šesnaest godina gotovo potpuno izolirani od ostatka svijeta.

Postoji mnogo razloga za napuštanje Gaze

Momen još jednom s prijateljima analizira detalje svog plana. Nitko ne zna gdje će biti za nekoliko tjedana. Momena, muškarca u kasnim dvadesetima, oženjenog i oca dvoje male djece, prijatelji često šaljivo nazivaju stručnjakom. Prije godinu dana već je jednom pokušao napustiti Pojas Gaze. Tada je uspio preko Turske doći do jednog grčkog otoka, ali je uhvaćen i vratili su ga natrag. Sada je skupio dovoljno novca da pokuša ponovno. Nada se da će jednog dana u Europu moći dovesti i svoju obitelj. "Moja djeca uvijek strahuju kad izbije rat. Zašto bismo morali živjeti u ovoj situaciji?"

Waseem je prije šest godina završio školu za računovođu i očajan je zbog toga što ne može pronaći pravi posao. U Gazi, prema nedavno objavljenim podacima Svjetske banke, trenutno je 59,3 posto mladih između 15 i 29 godina nezaposleno. "Bio sam među pet najboljih diplomaca u svojoj generaciji, i nijedan od nas nikada nije radio u svojoj stvarnoj struci, ako uopće uspijemo pronaći posao."

Da bi se pronašao posao u Gazi, potrebna je prava stranačka pripadnost i prije svega "wasta", odnosno veze, kaže Waseem. "Oni (de facto vlada, nap. red.) od nas uzimaju sve više poreza, ali zauzvrat ne dobijemo ništa. Ne osjećam se više kao kod kuće."

Trojica prijatelja žele što prije provesti svoj plan u praksi. Dobivanje šengenske vize za Europsku uniju je vrlo teško. Međutim, trenutno je nešto manje komplicirano dobiti vizu za Tursku. Barem ih to približava Europi. Nemaju mnogo drugih opcija. Za većinu Palestinaca iz Gaze, šanse za dobivanjem izraelskog odobrenja za izlazak iz okupiranog Zapadnog Jordana, kako bi tamo živjeli i radili, jako su male.

Teško putovanje u nepoznato

Ukupna cijena jednosmjernog puta prema Europi, ovisno o ruti, iznosi između 5.000 i 12.000 eura, kaže Momen. To uključuje troškove viza, avionske karte, prijevoze i krijumčare ljudi koji se moraju platiti na različitim točkama. Ono što na papiru izgleda jednostavno, povezano je s mnogim birokratskim preprekama. Samo odlazak preko graničnog prelaza Rafah zahtijeva odobrenje egipatskih vlasti i smatra se kompliciranim i dugotrajnim procesom. U prošlosti je i ovaj prelaz često bio zatvoren.

Nakon leta iz Kaira za Istanbul, njih trojica moraju putovati do različitih turskih primorskih gradova. Tamo postaju ovisni o krijumčarima koji prodaju mjesta na malim motoriziranim plovilima kako bi stigli do otoka poput Rodosa ili Lezbosa. Nakon toga moraju platiti krijumčarima da bi stigli na grčko kopno. Najveća briga im je da budu uhvaćeni ili registrirani od strane grčke policije. Žele podnijeti zahtjev za azil u Njemačkoj ili Belgiji, gdje imaju prijatelje i gdje bi, prema pravilima Europske unije, mogli ostati.

U Istanbulu će se njihovi putevi razdvojiti. Waseem planira uzeti drugu rutu i ima veliko povjerenje u krijumčare. "Što više možete platiti, to je sigurniji put", kaže Waseem. Njegov otac mu daje svoju ušteđevinu za ovaj pokušaj. Ostali su posudili novac od rodbine, uzeli kredite ili prodali obiteljsku imovinu.

Međutim, dugove moraju vratiti. "Neki se vraćaju, ili ne mogu pronaći posao, ne dobivaju boravišnu dozvolu ili su razočarani jer ni Europa nije onakva kakvom su je zamislili", kaže Maha Hussaini iz nevladine organizacije Euro-Med Human Rights Monitor u gradu Gazi, koja se zalaže za zaštitu ljudskih prava na Bliskom istoku i sjevernoj Africi.

Sredozemno more: Sloboda i opasnost

Iz svog ureda u visokom neboderu u gradu Gazi, Hussaini gleda na Sredozemno more koje razdvaja Pojas Gaze od europskog kontinenta. U Gazi, mnogi plažu i more vide kao jedino mjesto gdje se može osjetiti "nešto poput slobode". Međutim, čak i taj horizont ima svoje ograničenje: Izrael kontrolira morsku granicu, a palestinski ribari mogu ploviti samo nekoliko milja od obale. U vrijeme sukoba, taj radijus je dodatno sužen.

Teško je procijeniti koliko ljudi napušta Gazu s ciljem da dođu do Europe bez šengenske vize, jer iz Gaze izlaze s vizom za treću zemlju. "Pogotovo mladići koji su nedavno završili fakultet ili su ga završili prije nekoliko godina" kreću na put, kaže Hussaini. "Vidite da nema nikakve nade za [političko] rješenje i da neizvjesna situacija traje, ne mogu pronaći posao i osnovati obitelj."

No, često putovanje prema Europi završava na tragičan način. Baker Abu Tayer prima goste u skromno uređenoj dnevnoj sobi u Khan Yunisu, gradu na jugu Gaze. Njegov sin Mahmoud utopio se u Sredozemnom moru u ožujku ove godine. Veliki plakat, iznad kojeg visi palestinska kefiya (palestinska marama), prikazuje nasmijanog mladića. Brod na kojem se nalazio potonuo je u Egejskom moru. "Nakon Mahmouda, stotine ljudi krenulo je ovim putem i stigli su do svog odredišta. On je stigao kod Boga. Ne možemo promijeniti sudbinu", kaže Abu Tayer s promuklim glasom.

Tijelo njegovog sina je pronađeno i vraćeno u Gazu. "Odlazim na groblje da ga posjetim i čitam mu WhatsApp poruke koje mi je poslao", priča otac. Planove Mahmoudovog brata, koji je nešto kasnije planirao krenuti istom rutom prema Europi, obitelj je stavila "na čekanje”. Teško se nose s gubitkom jednog sina.

Mnoge obitelji nemaju mogućnosti da pronađu posmrtne ostatke svojih najmilijih. Prema podacima Euro-Med Human Rights Monitor od 2014. godine, barem 375 ljudi iz Gaze se smatra nestalima ili mrtvima, a stvarni broj nestalih vjerojatno je i veći. Organizacija je također dokumentirala slučajeve teškog pritiska na obitelji. One bi trebale plaćati za informacije o sudbini svojih voljenih, što se često ispostavi kao prevara, tvrdi se.

Waseem je poznavao Mahmouda Abu Tayra. Usprkos svim rizicima, prijatelji su krenuli prema neizvjesnoj budućnosti. Prema posljednjim informacijama DW-a, Waseem je na koncu stigao u Belgiju. Status Wajdija u Turskoj nije poznat, dok Momen još uvijek čeka priliku za putovanje preko Sredozemlja.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu