Tijelom u Kairu, srcem u Gazi

Mona je jako voljela šum mora. U Gazi je more bilo konstanta. Sunce, valovi - sve joj je to pomagalo da zaboravi svakodnevne izazove. "Kad god sam bila ljuta ili tužna, otišla bih tamo i osjećala se kao da mogu s njim podijeliti svoje brige. Voljela bih da to mogu ponovno vidjeti", kaže ona.

Ali rat u Pojasu Gaze promijenio je sve. More je izgubilo nevinost. Mona je tu nekada šaputala svoje brige, a sada je postala nijemi svjedok smrti, očaja i nevolja.

U glavnom gradu Egipta Kairu more je samo uspomena. Grad je užurban, pun svjetala koja se nikad ne gase, ali Mona se osjeća neobično nevidljivo. Daleko je more, istisnuto betonom i vrevom, tegobnim zrakom i svakodnevicom od koje često zastaje dah.

Kairo: skupi bijeg i novi strahovi

Mona - to joj nije pravo ime - već šest mjeseci živi sama sa svoje troje djece u Kairu. Bila je trudna s najmlađim kad je s kćeri i sinom vrtićke dobi pobjegla od rata u Gazi - rata za koji kaže da nadmašuje sve druge ratove. Nekoliko je puta s obitelji morala bježati od bombi i dronova izraelske vojske. "Vidjela sam toliko smrti i patnje”, očajno govori ova 31-godišnjakinja.

Činilo se da ih u Kairu čekaju nove brige. Nedugo nakon dolaska Mona je morala otići iz prvog stana u kojem je boravila. Vlasnica se plašila mogućih posljedica jer je iznajmljivala stan palestinskim izbjeglicama. Za bivšu radijsku voditeljicu Monu bio je to još jedan udarac koji joj je pokazao koliko je velika neizvjesnost koja prate izbjeglištvo. Pri tome je misli o onome što je doživjela u Gazi progone svake noći u Kairu. Uza sve to: "Morala sam ostaviti muža jer nije bilo dovoljno novca da i on napusti zemlju." Obitelj je za svoj bijeg prikupila 5000 dolara od donatora iz inozemstva.

Dok je nekoliko tisuća bolesnih i ranjenih ljudi smjelo otputovati u Kairo na liječenje u egipatske bolnice, mnogi su Palestinci također izašli iz Pojasa Gaze uz pomoć stranih veleposlanstava ili preko jedne egipatske posredničke tvrtke.

Tvrtka je naplatila pozamašnu "naknadu za koordinaciju" kako bi pomogla Palestincima da pobjegnu iz Gaze. Preko te tvrtka je i Mona s djecom napustila Gazu. Ova posrednička tvrtka navodno je povezana s egipatskim državnim sigurnosnim službama, no one negiraju bilo kakvu povezanost.

Egipat: Palestinci iz Gaze ne bi trebali ostati

Nejasno je koliko je Palestinaca zapravo uspjelo izaći iz Pojasa Gaze i potom ostati u Egiptu. Početkom svibnja palestinski veleposlanik u Egiptu Diab al-Louh procijenio je da je riječ o oko 100.000 ljudi. Međutim, oni koji pomažu na licu mjesta pretpostavljaju da je broj neprijavljenih slučajeva veći. Granični prijelaz Rafah između Pojasa Gaze i Egipta zatvoren je 7. svibnja nakon što je izraelska vojska preuzela kontrolu na tom području. Mona je zato jako zabrinuta za svog muža.

Kad uđu u Egipat, posebno oni koji nisu evakuirani iz medicinskih razloga, ljudi su uglavnom prepušteni sami sebi. Većina ima davno istekle turističke vize, što znači da u zemlji žive ilegalno, pa su im nedostupni javno obrazovanje, zdravstvena skrb i druge usluge.

Palestinci ne potpadaju pod mandat UN-ove agencije za izbjeglice UNHCR i zato ne dobivaju nikakvu službenu potporu. Agencija Ujedinjenih naroda za pomoć i palestinskim izbjeglicama na Bliskom istoku (UNRWA) zapravo je odgovorna za njih, ali nikada nije imala mandat za Egipat. Izbjeglice ovise o privatnim egipatskim volonterskim grupama koje dijele hranu, doniraju odjeću i obuću, traže povremene poslove i prikupljaju donacije.

Prema analizi think tanka Crisis Group, rat u Pojasu Gaze predstavlja značajne izazove za Egipat.

Egipatski režim strahuje da bi bijes javnosti zbog izraelskih postupaka u Pojasu Gaze mogao izazvati prosvjede protiv vlade predsjednika Abdela Fattaha al-Sisija, posebno s obzirom na tešku gospodarsku situaciju u Egiptu. U ožujku 2024. deseci prosvjednika uhićeni su u Egiptu nakon prosvjeda protiv inflacije i siromaštva.

Egipat ne želi da se Palestinci iz Gaze trajno nasele. Prema navodima Krizne skupine, Kairo je zabrinut da Izrael neće dopustiti povratak palestinskih izbjeglica.

Mona ne želi razmišljati o tome hoće li se ikada moći vratiti u Gazu. "Prvih nekoliko tjedana ovdje u Kairu bilo je jako teško, ali onda sam upoznala Lucy", kaže ona.

Volonteri pomažu: "Tako moja djeca mogu biti djeca”

Lucy - ni ona ne želi otkriti svoje pravo ime - jedna je od osoba koje su ušle u Monin život i promijenile sve. Lucy je porijeklom iz Njemačke, gotovo dva desetljeća živi u Egiptu, Kairo joj je dom i dobro je povezana. Njezino srce kuca za Monu, za žene koje su morale pobjeći iz svoje domovine. Još uvijek se dobro sjeća kako je primijetila Monu kada ju je Monina šogorica, koja je već uspjela pobjeći u Kairo, povela na zajedničko putovanje: "Primijetila sam kako je mršava i blijeda, a očito i trudna. Jedva je govorila, a ipak me kasnije pozvala na večeru. Bio je to miran susret, ali bilo mi je jasno: trebala joj je podrška."

Dvije su žene počele podržavati jedna drugu. "Lucy je ljupka, dobra osoba", kaže Mona sa zahvalnošću koja dolazi iz dubine njezina srca. "Ne samo da me pratila do poroda, nego nam je organizirala i hranu. Pomaže mojoj djeci oko svega. Zbog nje moja djeca mogu biti djeca ovdje u Kairu."

Monina kći ima šest godina, sin četiri, a beba koju je rodila u Kairu upotpunjuje malu obitelj koja živi u inozemstvu s tjeskobnom nadom u sigurnu budućnost. U najtežim trenucima, kada sjećanja na Gazu noću progone Monu i kada se tjeskoba vrati, Lucy je tu.

Za Lucy ovaj oblik pomoći nije dobrotvorni projekt, već jednostavno solidarnost. "Međusobna pomoć je drugačiji pristup pomaganju", objašnjava ona. Lucy kaže: "Ona se orijentira na zajednicu, antikapitalistička je i bez velikih zapadnih organizacija koje često služe samima sebi."

Već je radila s izbjeglicama u Njemačkoj, brinula se o obiteljima i ispunjavala dokumentaciju.

Bez prava, bez škole, bez posla

Ipak, pravna situacija u Kairu teška je za Monu i druge Palestince iz Gaze. Bez boravišnog statusa, za Monu su mnoge mogućnosti zatvorene: njezina djeca ne smiju ići u školu, a ona ne smije raditi. "Egipćani su sjajni ljudi, ali vlada nas ne želi", kaže Mona.

I dodaje: "Gaza je moje srce." No, ona trenutno ne vidi budućnost za sebe u svojoj domovini.

Ipak još uvijek se nada da će jednom ponovno vidjeti more u Gazi.

Ovaj tekst je preveden s njemačkog jezika