Sitničava politika Hrvatske prema susjedstvu

„Sitničava susjedska politika Hrvatske", naslovljava švicarski Neue Züricher Zeitung tekst svog dopisnika iz Beograda Andreasa Ernsta. On oštro kritizira Zagreb zbog blokade poglavlja 26 u pregovorima Srbije i Europske unije. „Umjesto da susjednim zemljama pokaže put ka EU, Zagreb im baca klipove pod noge", kaže se u tekstu.

„Kolinda Grabar-Kitarović, predsjednica Hrvatske, ima novi nadimak – Čokolinda. Ovako je bilo: na 25. godišnjicu bombardiranja Dubrovnika od strane jugoslavenske vojske predsjednica je posjetila taj grad na Jadranu. U jednom vrtiću je dijelila čokolade. Kasnije – kada su čokoladice odavno bile pojedene – roditelji su primijetili da se radilo o srpskim proizvodima. Mediji su napravili skandal, Grabar-Kitarović se ispričala. Žao joj je, rekla je, što nije poklanjala hrvatske proizvode. Chocogate je tek jedna od iritacija između Hrvatske i njezinih susjeda. To su simptomi koji pokazuju da Hrvatska, novajlija u EU, nije u stanju preuzeti ulogu suverenog predvodnika i podrži srpske i bosanske susjede na trnovitom putu ka Bruxellesu", piše Ernst.

„Umjesto toga se koriste blokade. Kao što su ranije radile druge članice EU, i Hrvatska zloupotrebljava pravo veta kako bi rješavala bilateralne probleme. Zagreb je u ožujku uložio veto na otvaranje poglavlja o pravosuđu i temeljnim pravima kako bi natjerao Srbiju na ukidanje zakona koji beogradskom pravosuđu daje nadležnost za ratne zločine na cjelokupnom području bivše Jugoslavije. Na njemački pritisak je Hrvatska u lipnju popustila tek da bi pola godine kasnije ponovo stala na kočnicu. Sada Hrvatska sprječava srpske pregovore o obrazovanju i kulturi jer su manjinska prava Hrvata u Srbiji, kako se navodi, nedovoljna. U oba slučaja je Hrvatska usamljena u EU."

„Mora se priznati da srpska vlada na hrvatske blokade uglavnom reagira pretjerano – prije svih glavni demagog Aleksandar Vulin, koji je uz to i ministar za rad i socijalna pitanja. […] Blokade Zagrebu materijalno ne donose ništa. Samo štete hrvatskom ugledu u očima Nijemaca, Talijana i Austrijanaca, koji žele otvoren put integracije za Srbiju i Bosnu. Naravno da hrvatska opsesija Srbijom ima mnogo veze s poviješću. Današnje samopoimanje zemlja crpi se iz traumatičnog odcjepljenja od Jugoslavije kojom su dominirali Srbi. Nisu dobrodošla podsjećanja na zajedničku državu i nekadašnje bratske narode. Za razliku od Srbije i Bosne, na hrvatskoj televiziji gotovo da nema programa iz susjednih zemalja. Radije gledaju u smjeru „središnje Europe", a Balkan pokušavaju gurnuti u zaborav", dodaje se u tekstu Neue Züricher Zeitunga.

Andreas Ernst analizu hrvatske politike nastavlja ovako: „Istodobno se gotovo kao po automatizmu bilježi svako priopćenje iz Beograda – teško je ne registrirati kada se govori istim jezikom. Iz toga proizlazi ono što je Freud nazivao narcizmom malih razlika, koji njeguju i Srbi i Bošnjaci: male razlike se povećavaju i održavaju na životu […] Terapija bi se sastojala u sljedećem: kroz samopropitivanje bez predrasuda svatko bi utvrdio da je svojim susjedima vrlo sličan – uz sve manje razlike. I tamo i ovdje političke stranke djeluju kao patronažni sustavi, institucije su slabe, sudovi neefikasni, korupcija raširena. U cijeloj regiji slobodna trgovina s partnerima iz EU nije samo blagoslov za slabe privrede, nego je i prijetnja domaćoj proizvodnji."

Dopisnik iz Beograda tekst zaključuje ovako: „Hrvatskoj, koja zahvaljujući članstvu u EU ima jače karte, otvara se mogućnost preuzimanja uloge mentora. Time bi mogla skupljati bodove u susjedstvu i kod važnih partnera u EU. Alternativa trenutnom neurotičnom ograničavanju od susjeda ne sastoji se u upuštanju u novi jugoslavenski eksperiment. Ali se radi o tome da se regionalna politika vodi interesima, da se povežu kapaciteti susjedstva i tako nastupi prema EU i svima ostalima. Recimo kada se radi o jadnoj infrastrukturi: danas se 400 kilometara pruge iz Beograda do Zagreba prelazi osam sati. Usput, isto je i kad se iz Zagreba ide za Beograd."

Devize, devize..

Žiteljima jugoistoka Europe nije privlačna samo Europska unija nego i njezin novac. Euro je omiljena valuta u mnogim zemljama središnje i jugoistočne Evrope, prenosi austrijski dnevnik Presse pisanje agencije APA. Razlog: ljudi više vjeruje u europsku nego u domaću valutu. Austrijska nacionalna banka je u jednoj studiji pobrojala razloge za to: mnogi imaju loše sjećanje na posrtanja vlastite valute, na hiperinflaciju ili oduzimanje ušteđevine iz banke. Osim toga, piše u toj studiji, ljudi očekuju da euro u sljedećih desetak godina postane službena valuta i u njihovim zemljama.

Prema studiji, u Srbiji više od polovine ljudi transakcije u vezi s nekretninama obavlja u eurima. Dodaje se da je udio te valute u svim transakcijama gotovim novcem u Srbiji čak 60 posto. U Makedoniji taj postotak iznosi 38 posto, dok je na Kosovu i u Crnoj Gori euro i službena, jedina, valuta. Prije eura su već njemačka marka i austrijski šilinzi bile korištene kao paralelne valute u ovim zemljama, dodaje se u studiji.