Tko ima koristi od sukoba na Bliskom istoku?

Izrael već priprema tenkove i šalje pozive na adrese tisuća pripadnika pričuvnog sastava izraelske vojske za napad na Pojas Gaze. Talibani pak pozivaju "sve muslimane" na pomoć "palestinskoj braći". Dotle stručnjaci za tu regiju i dopisnici zapadnih medija već pomalo gube pregled što su prave namjere sukobljenih strana, a što je jednostavno samo varka za protivnike i svjetsku javnost.

Jer teško da su događaji proteklih tjedana tek slučajna vremenska podudarnost. Tu je poraz Mitta Romneya, američkog predsjedničkog kandidata koji je otvoreno podržavao vojni obračun Izraela s njegovim neprijateljima, a predsjednik Barack Obama još nije imao vremena konsolidirati svoju vladu - makar je već i on naučio kako je Bliski istok "previše vruć krumpir" a da bi povezivao svoju političku karijeru sa zbivanjima u toj regiji.

Previše slave za palestinskog predsjednika?

Istovremeno su se zaredali i oružani incidenti Izraela sa snagama Sirije na Golanskoj visoravni. Neposredno prije nego što je militantni pokret Hamas (poznat kao prijatelj sirijskog diktatora Asada) počeo ispaljivati rakete na Izrael, sve se činilo kako će palestinski predsjednik Mahmud Abas, pod čijim je nadzorom područje Zapadne obale, uspjeti u svom naumu i pred Opću skupštinu Ujedinjenih naroda već 29. studenoga iznijeti zahtjev da se palestinskim područjima dodijeli status promatrača u Svjetskoj organizaciji.

Osobito ovo posljednje nije odgovaralo Hamasu, a ni Izraelu. Još 14. studenoga je izraelski ministar vanjskih poslova Avigdor Lieberman objavio internu smjernicu u kojoj stoji da će Izraelu biti "jedina opcija" potkopati inicijativu Mahmuda Abasa u Ujedinjenim narodima. Za Izrael bi, prema toj smjernici, bilo kakvo članstvo Palestine u UN-u bio "prijelaz crvene linije" koji bi tražio "odlučnu akciju" protiv palestinskog vodstva u Ramalahu, kojem Lieberman proriče "brzi slom" ako ustraje na toj inicijativi.

To bi bio i poraz za Hamas jer bi se time Abas - i bez oružanog sukoba, uspio nametnuti svim Palestincima kao državnik koji je uspio ostvariti važan cilj u stvaranju "prave" države Palestine. Povrh toga, dok su raketni napadi iz Pojasa Gaze do sad bili tek demonstracija političke i vojne moći pojedinih ekstremističkih krugova, raketni napadi na Jeruzalem i Tel Aviv svjedoče kako i Hamas raspolaže opasnijim oružjem dužeg dometa.

Hamas raketama (opet) vodi glavnu riječ

U svjetlu svih tih događaja možda je nešto jasnije što je Hamas navelo na raketiranje Izraela. A razumljivija je i odlučnost Jeruzalema da svim sredstvima poremeti stabilnost palestinske uprave kako u Pojasu Gaze, tako i na Zapadnoj obali. Jer iako je Abas još uvijek odlučan što se tiče nastavka postupka primanja u Ujedinjene narode, čak i diplomati nekih zemalja naklonjenih Palestincima mu savjetuju da pričeka i smatraju da za članstvo - barem u ovom trenutku - gotovo nema šanse.

S druge strane, opet se Hamas - oružanom provokacijom - nametnuo Palestincima kao "jedini pravi predstavnik" interesa tog naroda koji je (do 20.11.) već platio cijenu od 115 žrtava u zračnim napadima izraelskog zrakoplovstva. Jedan od vođa tog pokreta Mohammed Deif je pozvao Palestince da "ulože sve napore kako bi iskorijenili opasnost od agresije na njihovu zemlju", a Izraelce upozorava kako će "platiti visoku cijenu" ako se upuste u kopneni napad na Pojas Gaze.

Izraelu pak i retorika koja stiže iz Pojasa Gaze koristi kako bi spriječio palestinski status promatrača u Ujedinjenim narodima. Time se otvara i opravdano pitanje: koje Palestine? Područja Zapadne obale ili Pojasa Gaze? Jer po onome što se zbiva u tom području, riječ (opet) vode pokret Hamas i Izrael: predsjednik Abas na čitavo zbivanje može reagirati tek apelima i upozorenjima.