Tko plaća skok "švicarca"?

„Zlo koje se zove švicarac“ – Marko Vasić i dalje tepa švicarskom franku iako ga ta valuta asocira na financijsku agoniju. Njegova priča je ozbiljna i – tipična. Ovaj elektrotehničar je 2008. kupio mali stan u Beogradu, na Zvezdari, kreditom s valutnom klauzulom u francima. Početna rata od 350 eura djelovala mu je podnošljivo. Nakon nedavnog skoka tečaja franka, Marko mjesečno mora plaćati 560 eura svojoj banci protiv koje je, kaže, već jednom dobio spor na sudu zbog samovoljnog mijenjanja kamatne stope. „Mi nismo kockari i hazarderi, a ipak nas bacaju pod led“, kaže Marko. „Ne znam da li da budem ljut na banke ili na državu pa sam ljut i na jedne i na druge.“

Slične priče mogle bi ispričati stotine tisuća ljudi u srednjoj i jugoistočnoj Europi. Popis zaduženih u švicarcima predvode Poljaci s 550.000 stambenih kredita u toj valuti, slijede Rumunji (150.000), Hrvati (60.000), Srbi (22.000).

Potpisali rizik?

Godinama su banke u navedenim zemljama savjetovale klijente da ne uzimaju kredite vezane za sveprisutni euro, nego za švicarski franak. Ta donedavno stabilna valuta, navodno je obećavala niže kamatne stope i na dugi rok. Ipak, teško da su savjetnici u bankama bili altruisti, kritizira ekonomist Dejan Gavrilović koji vodi srbijansko udruženje bankarskih klijenata Efektiva. „Banke su očigledno igrale na rast franka. Nije slučajno što se to događa baš u zemljama gdje su ljudi financijski neobrazovani i gdje ih država ne štiti“, kaže Gavrilović za DW. Nastalu situaciju on opisuje kao perpetuum mobile – godinama uredno plaćaš, a dug postaje sve veći.

Manuel Ammann, jedan od vodećih švicarskih stručnjaka za banke, kaže da je moguće da su mnogi ljudi bili pogrešno savjetovani kada su uzimali kredit. Ipak, taj profesor Sveučilišta Sankt Gallen smatra da se slovo ugovora mora poštivati. „U principu bi trebali platiti oni koji su se upustili u rizik – to su u ovom slučaju klijenti“, kaže Ammann za DW. „Pomalo je naivno vjerovati da možete dobiti nisku kamatu bez ikakvog tečajnog rizika. Zato je problematično kada političari naknadno uskaču i dekretom pripisuju dio gubitka bankama.“

Političari ne vide problem. Svuda gdje se nazire sukob između običnih ljudi i pohlepnih banaka, političari vide mogućnost da skupe bodove u biračkom tijelu. Pogotovo ako je izborna godina i ako ste u škripcu – kao socijaldemokratski premijer Hrvatske Zoran Milanović. „Ljudi su oslijepili od duga, a banke i dalje imaju besprijekornu dioptriju“, rekao je on. Stoga je njegova vlada odlučila da i banke snose dio tereta zbog skoka franka. Milanovićeva poruka očajnim dužnicima glasi: „Možete mirno spavati.“

Mađarska kao uzor

Osnovna ideja na prvi pogled je jednostavna. Krediti s valutnom klauzulom u francima preračunavaju se u eure ili domaću valutu, uz tečaj koji je važio prije skoka franka ili na dan uzimanja kredita. Druga opcija je umjetno zamrzavanje tečaja franka na stanje od prije nekoliko tjedana. U obje opcije banke gube svoj ekstra-profit, a porezni obveznici ne moraju ništa plaćati.

Uzor je sasvim neočekivano postala Mađarska, čijem se premijeru Viktoru Orbanu sada pripisuju gotovo vidovnjačke sposobnosti. Jer prije samo nekoliko mjeseci je njegova vlada – koja inače važi za europskog đaka iz magareće klupe kada je u pitanju politika prema bankama – obvezala banke da prema zacrtanom tečaju preračunaju kredite u forinte. Banke su ukupno izgubile tri milijarde eura s kojima su računale. Najviše su stradale gigantske banke iz susjedne Austrije i Italije.

Tim putem sada kreću vlasti u Hrvatskoj i Poljskoj. To je bilo nužno, kaže Barbara Liberda sa Sveučilišta u Varšavi. „Ovo je postalo prvorazredno socijalno pitanje. S takvim izgledima na tržištu rada, gdje ljudi svakodnevno gube posao, mnogi ne bi mogli nikada otplatiti stambene kredite“, kaže ona za DW i dodaje da je fer da sada banke i klijenti podijele nastalu štetu. Dejan Gavrilović navodi još jedan argument: platežno sposobni klijenti su u interesu zajmodavca. „Ako klijenti ne budu mogli financirati kredit, banke će dobiti nekretnine koje će biti jeftinije nego što su bile i praktično neutržive.“

Za sada političari u Srbiji nisu učinili konkretne korake, iako je briga o švicarcima bila jedno od obećanja Srpske napredne stranke u (davno zaboravljenoj) izbornoj kampanji. Marko Vasić od države ne očekuje ništa, ali se uzda u samoorganiziranje s njemu sličnima. „Znam ljude koji razmišljaju što će imati na stolu, da bi mogli platiti ratu. Znam i neke koji su se teško razboljeli.“ Nada se da će nekako otplatiti kredit i onda konačno moći jednom za svagda zaboraviti švicarca.