Tko se (još uvijek) boji tajne policije DDR-a?

Stasi, Staatssicherheitsdienst - Državna služba sigurnosti kako je puno ime tajne policija bivše socijalističke istočne Njemačke je imala nebrojeno suradnika, "neformalnih informanata", doušnika. Činilo se da ima spis o baš svakom građaninu i da baš svakoga prisluškuje kako bi spriječili da se još jednom dogodi 1953. kada su se radnici pobunili protiv vlastodržaca tog "radničkog raja" u sovjetskoj zoni okupirane Njemačke.

"I sam Stasi je stvarao mit o svojoj moći i strahu koji izaziva. Jer taj strah u vašoj glavi je gotovo podjednako snažan kao da stvarno imate agenta Stasija za petama", objašnjava glasnogovornica njemačkog Nacionalnog ureda za spise Stasija Dagmar Hoverstädt. Taj ured još od sloma komunizma obrađuje dokumente koje su uspjeli spasiti i već količina tih dokumenata svjedoči da se doista špijunirao i prisluškivao gotovo svaki građanin: tu ima oko 111 kilometara polica sa spisima!

Jedva svaki osmi građanin...

Ali do dana današnjeg, gotovo četvrt stoljeća od nestanka DDR-a, zapravo je začuđujuće maleni broj građana bivše socijalističke države doista zatražio uvid u spis koji je Stasi vodio o njima. Socijalistička Njemačka je brojala oko 17 milijuna stanovnika, a bilo je tek oko tri milijuna zahtjeva za spisima o oko dva milijuna građana.

Gospođa Hoverstädt kaže kako je to pitanje tumačenja, da li je to malo ili mnogo. Neki su tek tako otkrili zašto nisu bili primljeni na neki fakultet ili im je odbijena neka molba. Ali shvaća i da to nije lako: "Neki ljudi ne žele znati, tko ih je izdao. Ali onda ima i onih koji su iz svojih spisa saznali da su ih ljudi, za koje su mislili da su sve javljali tajnoj policiji, zapravo željeli zaštiti. Tako možete popuniti neke praznine u svom životu", kaže nam glasnogovornica Ureda.

Ingrid je školska učiteljica koja je odrasla u Istočnoj Njemačkoj i priznaje nam da joj je trebalo mnogo, mnogo godina da konačno smogne hrabrosti zatražiti spis o sebi. "Prvih dvadeset godina uopće nisam ništa željela vidjeti. Ne želite znati da je neki vaš prijatelj ili vaša vlastita majka nešto rekla protiv vas. Čula sam od drugih koji su tako otkrili da ih je njihov muž ili žena denuncirala policiji."

"Mogu razumjeti doušnike"

Ona je spremna oprostiti onima koji su bili doušnici tajne policije. Ne samo da su vas još od rođenja učili da na svaki način ugodite svojoj državi, nego "možda ste bili zabrinuti za svoju obitelj ili ste i sami počinili nešto krivo i sad želite ispraviti tu grešku. Imala sam prijateljicu, koja je za dečka imala jednog Irca koji je tu studirao. Ona se bojala da će ga prognati iz zemlje ako ne javlja Stasiju što zna o drugim ljudima."

Ingrid nam kaže da je problem bio djelomice i u golemoj količini dokumenata. "To je upravo golemo! Fotokopije pisama, bilješke lokalne policije, uprave mog studentskog doma, mojih profesora i da; od članova moje obitelji."

"To je tako hladan, birokratski jezik", kaže nam. "Ali ipak, to je vaš život. Otkrila sam da imaju pojedinosti čak i mog odmora kojeg smo proveli u Pragu. Ljudi koji su radili u češkim hotelima su točno vodili bilješke kada smo dolazili i kada smo odlazili."

Sad dolaze djeca i unuci

Kaže i da je otkrila nešto sasvim novo i o tome kad je podnijela zahtjev za vjenčanjem. Zna da je taj proces trajao prilično dugo, ali tek sad je otkrila da je razlog tome bio što su isprva odbili dozvoliti njenu svadbu. Donekle razumije i to što njeni bivši sugrađani Istočne Njemačke nisu odmah nagrnuli pročitati svoje spise. Jer, kaže nam, imali ste važnijeg posla: "Mnogo toga nije bilo jasno, na primjer da li još uvijek vrijedi vaša sveučilišna diploma, da li je vaša ušteđevina još išta vrijedna, kakvo zdravstveno osiguranje sada trebate." Tako su i godine prolazile.

A onda, tu je još uvijek bio strah od tog svemoćnog Stasija. "To je bilo kao u koloniji. Svi su se ponašali kao da žive pod okupacijom. A onda, odjednom su nam rekli da je naša kultura, naša realnost postala prošlost." Mnogi istočnjaci su stvorili i taj mentalitet "mi protiv njih" što im je isto tako otežavalo da se obračunaju sa zločinima njihove komunističke diktature.

I danas u Ured stižu zahtjevi za uvidom u spise, ali Dagmar Hoverstädt nam kaže kako je sad sve više upita drugog ili čak trećeg naraštaja iza onoga tko je doista živio u DDR-u. Djeci i unucima je ipak manje bolno kopati po prošlosti. "To je psihološki osjetljiva stvar. Zato i jesmo tu. Ali odluka je na vama."