Tko će spasiti kineskog građevinskog diva?

Građevinski koncern Country Garden ne samo da je najveći u tom sektoru u Kini, nego je na ljestvici Forbesa 138. kompanija po veličini na čitavom svijetu. On je i za Kinu od izuzetnog gospodarskog značaja: obzirom da su dugo vremena cijene nekretnina enormno rasle, ne samo oni koji trebaju krov nad glavom nego i mnogi drugi su vjerovali da će biti najbolje novac uložiti u nekretninu. Građevinski sektor nosi dobrih 30% BDP-a Kine.

Ali ta vremena su prošla. Već i prije pandemije je bilo očito da se gradi previše, a zbog mjera protiv korone je i čitavo tržište nekretninama pretrpjelo ozbiljne gubitke. No i nakon što je pandemija završena, gospodarstvo Kine nikako da uhvati zamah. Unatoč tome je za mnoge bio šok kad je uprava tvrtke Country Garden prošlog tjedna objavila kako će, „zbog manjeg obujma prodaje u sektoru nekretnina“, prvih šest mjeseci ove godine bilježiti gubitak negdje između 6 i 7 milijardi američkih dolara.

Plaćanje iz budućnosti

To zapravo nije prvi slučaj: drugi po veličini kineski građevinski koncern Evergrande je propao već 2021., na početku pandemije korone. „Kad je u Kini izbila kriza oko Evergrandea, ljudi su se bojali da će ona pogoditi i druge građevinske koncerne. Ali ne i Country Garden, on je mnogo manje izložen dugovima nego što je bio Evergrande“, objašnjava Alicia Garcia-Herrero, ekonomistica za tržište Azije francuske investicijske kuće NATIXIS.

Jednostavno rečeno, Evergrande je vodio poslovnu politiku „snježne lavine“: projekte koje je upravo radio je plaćao novcem koje je dobio od projekata koje se tek spremao izvoditi. Osnivač te tvrtke Xu Jiayin je još 2019. s osobnim imutkom od 34 milijardi američkih dolara bio najbogatiji čovjek Kine. Ali tom „lancu sreće“ je u koroni došao kraj: koncem lipnja 2021. je Evergrande priznao da je dužan basnoslovnih 246 milijardi eura.

Koncern Country Garden ima bitno zdraviji sustav financiranja svojih građevinskih projekata, ali i on ima jasnu računicu: „Bez kontinuiranog rasta cijena nekretnina čitav model tržišta nekretninama ne može proći, čak ni kompanije kao Country Garden tu nemaju šansi“, objašnjava nam Garcia-Herrero.

Milijun stanova

Tim više što je Country Garden kupcima obećavao „stanovanje s pet zvjezdica“, i to ne samo stanovnicima Pekinga ili Šangaja – gdje se cijene nekretnina još nekako drže, nego je osobito bio aktivan u manjim kineskim gradovima. „Razoran učinak (sloma građevinskog sektora) će biti posebno izražen u gradovima drugog ili trećeg reda veličine, osobito u gradovima u kojima gospodarstvo ionako pada, sa sve starijim stanovništvom i masovnim odlascima mladih“, kaže nam Maggie Hu s katedre tržišta nekretninama i financija Kineskog sveučilišta u Hong Kongu.

I službene statistike govore da u 35 manjih gradova Kine već 17 mjeseci cijene nekretnina – uporno padaju. A Country Garden ima oko milijun stanova koji traže kupca – i teško da će ikad biti prodani uz zaradu. To su već naslutili i dioničari Country Gardena: od ovog siječnja je vrijednost njegove dionice pala za 75%, a nakon objavljivanja gubitaka je doista postala pennystock – vrijednost tvrtke koja je imala gotovo 125 tisuća suradnika je pala na samo 9 eurocenta.

Spasiti – ili spašavati što se može?

Jedino je pitanje što će Peking učiniti: on nipošto nije zadovoljan time što je čitavo gospodarstvo zemlje daleko od rasta s kakvim se računalo. I ne samo da bi teško prihvatio kraj firme i pravu vojsku nezaposlenih, nego bi propast Country Gardena značila i definitivni kraj politike kod koje je građevinski sektor bio jedna od glavnih uzdanica kineskog gospodarstva. Naši sugovornici imaju različita mišljenja o tome što bi Peking mogao učiniti: neki su skloni vjerovati kako je Country Garden „preveliki da bi pao" i da će tu biti državne intervencije. Hu pak misli da će država možda pokriti bankama i građanima gubitak koje će pretrpjeti od sloma, ali da bi i Country Garden mogao postati prošlost.

Ali ekonomisti znaju da to za Kinu nije rješenje jer ima primjera u prošlosti. Tako je eksplozija cijena nekretnina zabilježena i u Japanu početkom devedesetih. Tada je prosječan stan u Tokiju koštao 15 godišnjih prosječnih plaća – dok čitavo tržište nije doživjelo slom. Zahvaljujući polurješenjima su onda u Japanu nastupile „godine anemičnog rasta“ – kako se one i danas zovu u udžbenicima ekonomije, a u Japanu se iduće desetljeće zove „izgubljeno“ za gospodarstvo.

Hoće li se to sad ponoviti i u Kini? Službeni Peking to svakako ne želi prihvatiti, ali lijek još nije na vidiku.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na Instagramu