Tržište mobilne telefonije i dalje u pokretu

30. lipnja 1992. svoj pogon je kao prvi pokrenuo D2-Privat tvrtke Mannesmann – današnji Vodafone. Dan kasnije s ponudom je krenuo i DeTeMobil, podružnica tada još državnog Nemačkog Bundespost Telekoma. Bio je to početak jednog novog vremena koje je naše živote iz temelja promijenilo.

Bili su crni, veliki i teški. Prvi mobilni telefoni prema novom GSM-standardu uopće nisu zaslužili ime „handy“, kako mobitel nazivaju u mnogim zemljama. Klaus Czerwinski iz firme T-Mobile se prisjeća: „Moj prvi handy bio je mali koferčić sa slušalicama, sjećam se da je odlično pristajao između prednjih sjedala mog automobila. Bila je velika prednost imati tako što, ali uzeti ga sa sobom, bilo je dosta komplicirano. S koferom ići u restoran ili u posjet, bilo je čak pomalo smiješno.“

No, uskoro su se na tržištu pojavili i prvi pravi mobiteli: teški pravokutni uređaji čiji je akumutalor bio pun samo nekoliko sati, da bi se vrlo brzo ispraznio.Ipak, i takvi mobiteli u to su vrijeme skretali na sebe veliku pozornost. 1993. u jednoj se radio-emisiji s kompjuterskog sajma Cebit moglo čuti: „Kakav telefon sada imate? Jedan od onih mobitela koji postaju sve popularniji?“ – „Trenutno imam handy koji teži 500 grama, košta 2.300 maraka, ali mogu se kupiti već za 1000 maraka.“

Mobilni telefon na početku je bio samo za one imućnije.

„U to vrijeme smo imali samo fiksne telefonske mreže, nitko nije ni razmišljao o tom da bi mogao telefonirati mobilnim telefonima, bio je to luksuzni proizvod. Danas je to masovni proizvod, kojeg svatko ima. Bio je to zaista prodor u jedno novo vrijeme telekomunikacija.“ - kaže Torsten Gerpott, profesor za gospodarstvo telekomunikacija na Sveučilištu Duisburg-Essen. No, cijene padaju i uređaju postaju sve bolji. Nepune čeiri godine nakon uvođenja njemačkih GSM-mreža, finski proizvođač Nokia na Cebitu 96. predstavlja prve mobitele poznate pod pojmom „Smartphone“, s kojima se može više nego isključivo telefonirati. Glasnogovornik Nokie: „Ima veličinu prvog GSM-mobitela u svijetu, kada ga otklopim, automatski se aktivira funkcija za slobodan govor, znači da istovremeno mogu planirati termine u funkciji „kalendar“, mogu praviti zabilješke u Wordu, mogu pogledati u razne dokumente, ako trebam još neku informaciju – a sve to dok razgovaram sa svojim kolegom.“

Sredinom 90-ih u mrežu se uključuju dva daljnja ponuđača mobilnog telefoniranja, prvo E-plus, a zatimViag – današnji O2. To spušta cijene, dovodi nove mušterije i iznenađuje dosadašnje ponuđače. Iako su na početku ere mobilnih telefona 1992. imali velika očekivanja, glasnogovornik T-mobile-a Czerwinski kaže: „Klaus Hubel, koje je u to vrijeme bio odgovoran za mobilnu mrežu u jednom interviju je izjavio kako očekuje da će u godini 2000. sigurno 2 milijuna ljudi posjedovati mobilne telefone. Mnogi su ga zbog toga ismijali i rekli da je to utopistička predodžba. Samo za informaciju: u godini 2000. u Njemačkoj je prekoračena granica od čak 30 milijuna korisnika mobitela.“

No, do tada je put bio dug. Tek krajem 90-ih je tržište doživjelo pravi procvat, kaže stručnjak Telekoma, Gerpott:

„Glavnu ulogu je, po mom mišljenju, odigralo uvođenje takozvanih pre-paid proizvoda 1997., znači kartica s određenim brojem impulsa, zatim ekstremno visoke subvencije za mobilne telefone u godinama 1998 do 2000. ili 2001, te prodaja UMTS-licenci na dražbi, 2000., kada je za 6 UMTS-licenci plaćeno 50 milijardi eura.„

Od kojih su dvije licence na kraju propale u očekivanju uvođenja nove mreže. Posljednji veliki korak uslijedio je prije dvije godine – kada su lanci discounta počeli nuditi mobilne mreže.Sve je počelo s tadašnjom podružnicom E-plus-a, Simyom. Suosnivač i voditelj poslova Rolf Hansen imao je jasne predodžbe o tarifama: „One su morale jednostavno u svemu prednjačiti. Ista cijena 24 sata na dan za sve mreže, nikakva ograničenja, nikakav „ako“ i

„kada“, nikakva pretplata, nikakvi skriveni troškovi, a to je za nas bilo najvažnije. Naše mušterije do danas nam kažu da je to i za njih najvažnije.“

Konkurencija se povećala, rezultirala je daljnjim padom cijena, a time i daljnjim povećanjem broja mušterija. Danas, na 100 Nijemaca, od beba do najstarijih, dolazi 108 mobitela. Unatoč tome, još nije došao kraj: „U drugim zemljama, npr. Potrugalu, Španjolskoj, Italiji, može se vidjeti da se na osnovnim SIM-karticama i dalje bilježe stope porasta, možda i do 120 ili 130 posto. U tom će se smjeru ići i dalje, jer ljudi jednostavno nabavljaju dodatne kartice za određene situacije, ali će prosječni promet po korisniku stagnirati ili čak opadati.“

Ponuđači će stoga ubuduće još više ići na prijenos podataka, smatraju stručnjaci. Tržište, dakle, ostaje u pokretu – pa i 15 godina nakon početka digitalne mobilne telefonije.