Treba čuti srdite građane

Već nekoliko godina je u Njemačkoj u modi govoriti o zlim srditim građanima. Pokret Pegida i prije svega stranka Alternativa za Njemačku artikuliraju bijes građana protiv berlinske politike uopće, a posebno zbog navodno liberalnog odnosa prema izbjeglicama. Do Trumpovog trijumfa su politika i većina medija uglavnom moralno diskreditirali ovaj dio građana. Sada mnogima kao da se javlja spoznaja da nisu baš svi desno od centra automatski rasisti i ekstremisti. Srditi građani su privremeni rezultat totalnog otuđenja elite od dijela naroda. O njemu etablirane stranke jedva da vode računa. Oni ga ne predstavljaju.

Kada je u takvim uvjetima otpočeo dijelom nekontrolirani priljev milijun izbjeglica, bujali su strahovi nezaposlenih, bijedno plaćenih, obitelji s malim prihodima. Financijska sredstva izdvojena za prijem izbjeglica su nužna s humanitarnog aspekta, ali pogubna s političkog. Privremeno potpuno odustajanje od kontrole državne granice povrijedilo je potrebu mnogih da budu zaštićeni.

Država ne pruža zaštitu

Narušena je slika države kao brižnog staratelja. U vremenima kada političarima trebaju godine kako bi uveli minimalnu plaću, a današnjim radnicima prijete sumorni umirovljenički dani, velikodušni prihvat izbjeglica postao je škakljiva tema za velike dijelove društva, a ne samo za njegove niže slojeve.

Protest koji se iskazuje na biralištima je – kako kaže sociolog Heinz Bude – izraz potrebe ovog zaboravljenog dijela stanovništva da podvuče crtu ispod politike koja je vođena u posljednjih 30 godina. Oholi establišment u politici i medijima izgubio je iz vida žrtve globalizacije.

Mnogim Trumpovim biračima iz američke provincije, s juga i srednjeg zapada, dozlogrdilo je da ih elite sa zapadne i istočne obale promatraju kao prostake kojih se treba stidjeti. Jednako se u Njemačkoj godinama može promatrati ogorčenje protiv političkog Berlina, te oaze ugodnih konsenzusa spremne da kao homofoba etiketira svakoga tko ne podržava homoseksualne brakove. Vodeći mediji svojim monotonim i jednostranim izvještavanjem propisuju kako treba razmišljati. Taj plitki pedagoški pristup ide na živce.

Najbolja ilustracije je privrženost multikulturnom društvu, koje odavno pripada u ideološki inventar politički korektnih. To nije došlo odozdol, već se kao moralna nadmoć propagira odozgor. Multikulti najviše zagovaraju oni s akademskim titulama, ljudi iz gradova, lijevo-liberalni u najširem smislu. U njihov životni stil se uklapa da jedu u indijskom restoranu, kupuju u trgovini s ekološkom hranom, predano odvajaju smeće za reciklažu i umjesto aranžmana u Dominikanskoj Republici rezerviraju kuru mršavljenja u Schwarzwaldu.

Nužnost "političke korektnosti"

Sve to nema baš ništa sa svakodnevicom društveno zaboravljenih. Teško će za glamuroznu kulturu dobrodošlice šarenog Berlina imati razumijevanja netko tko živi u istočnonjemačkoj provinciji, polunapuštenoj, bez pekare i apoteke, s najbližim liječnikom na 50 kilometara. Taj se osjeća prevarenim.

Politička korektnost, taj kompas ponašanja u našem društvu, sve većem broju ljudi ide na živce. Potrebno je mnogo energije da se suprotstavi mainstreamu. A tu energiju nema svatko. Parola „uspjet ćemo" u slučaju izbjegličke krize bila je izrečena s dobrim namjerama i hvale je vrijedna s etičkoga gledišta. Problem je što se njoj dugo nije smjelo proturječiti osim po cijenu shitstorma na društvenim mrežama. U političkom ofsajdu je i svatko tko se svakodnevno bori za egzistenciju pa nema vremena brinuti zato što u Njemačkoj nema dovoljno žena na vodećim funkcijama.

I kod nas je društvo već duboko podijeljeno. Ako se srditim građanima budemo bavili samo pedagoškim frazama, onda ćemo još vidjeti kamo to vodi. Najkasnije na izborima sljedeće jeseni.