Treba li nam još Vijeće sigurnosti?

Politička previranja oko Sirije posljednjih mjeseci nalikuju igri mačke i miša. Prvo je početkom veljače, unatoč brojnim preinakama sadržaja, zbog veta Rusije i Kine propao pokušaj donošenja rezolucije koja je sirijski režim trebala primorati na promjenu dosadašnjeg kursa. Nakon toga je ruski ministar vanjskih poslova Lavrov otputovao u Damask i to u vrijeme kada je više zemalja iz istog grada povuklo veleposlanike. Kina i Rusija su se našle na udaru žestokih kritika iz čitavog svijeta između ostalog i zbog toga što je od trenutka odbijanja rezolucije Bašir el Asad pojačao nasilje naspram vlastitog naroda.

Jedinstveni gremij

Vijeće sigurnosti je zbog veta svoja dva stalna člana blokiralo samo sebe. No unatoč svemu, kako smatra Elisabeth Schöndorf iz Zaklade za znanost i politiku iz Berlina, ne znači da je Vijeće sigurnosti bespotrebno. "Pozornost koju u ovom trenutku privlači Vijeće sigurnosti pokazuje svoju relevantnost kao jedinog gremija koji nosi glavnu odgovornost za međunarodni mir i sigurnost. Nažalost je porast nasilja u Siriji jedna od posljedica izostanka rezolucije", kaže Schöndorf. No ova znanstvenica naglašava kako unatoč tomu Vijeće sigurnosti nema alternative. "Mi trenutno nemamo slični gremij koji bi na globalnom planu obavljao ovu funkciju", zaključuje Schöndorf.

Unatoč tomu je svjetska javnost šokirana zbog manipuliranja pravom veta u Vijeću sigurnosti zbog obrane vlastitih interesa. No takvo ponašanje ne predstavlja ništa novog. U razdoblju od 2006. do 2009. na primjeru rezolucija o Iranu se pokazalo da mnoge članice Vijeća sigurnosti svojim ponašanjem zloupotrebljavaju svoje pravo veta. Primjera za to ima mnogo.

Kontradiktorna Povelja UN-a

Jedan od razloga zbog kojeg se Vijeće sigurnosti trenutno nalazi u slijepoj ulici je i sama Povelja Ujedinjenih naroda. Ona s jedne strane Vijeću sigurnosti daje ulogu čuvara svjetskog mira. No istodobno je očuvanje mira povezano s nastojanjima da se ne utiče na unutarnje poslove jedne zemlje. Ova kontradikcija se može prepoznati u ponašanju nekoliko članica Vijeća sigurnosti prilikom glasovanja. Pritom se posebice Kina i Rusija žestoko opiru svakoj naznaci miješanja u unutarnje poslove jedne zemlje.

Istodobno se posljednjih godina razvio proncip tzv. "responsibility to protect", dakle princip preuzimanja odgovornosti za civile u trenutku kada njihova vlastita zemlja za to više nije sposobna. No još uvijek dolazi do problema kada je u pitanju zadiranje u suverenost jedne države.

Rezolucija Skupštine UN-a "bezuba"

Slučaj Sirije je pokazao da Ujedinjeni narodi moraju reagirati brže. No slanje pormatračke misije ili čak "Plavih kaciga" trenutno, i zbog samog otpora Sirije, ne dolazi u obzir. Jedino što UN-u preostaje je rezolucija Opće skupštine. No iako se na rezoluciju ovog gremija ne može uložiti veto ona isto tako nema ni jačinu rezolucije Vijeća sigurnosti. Tu se jednostavno radi samo o nekoj vrsti apela. Sankcije i ostale instrumente pritiska može naložiti samo Vijeće sigurnosti.

Autori: Sabine Hartert-Mojdehi/Nenad Kreizer

Odg. ur.: Zoran Arbutina