"Možemo puno naučiti jedni od drugih!"

Azem Kurtić: Treba nam kolektivna promjena svijesti!

"Nova tura, nova avantura" - pod ovim sloganom sam započeo svoju treću turu Balkan Boostera. I zaista je bila avantura, s početnom stanicom u Kotoru. Ekipa koja je spojila Ivanu, Jelenu i mene kao da je namjerno ciljala na to da nas tri ribice po horoskopskom znaku pošalje u istraživanje Jadranskog mora. Nakon šest dana koje smo zajedno proveli u autu, apartmanima i na plažama, nakon neprospavanih noći da bi priče poslali na vrijeme, ispred imena Jela i Ivana, koju smo od milja počeli zvati Mala Mu, mogu slobodno dodati "moja". Moja Jela i moja Mala Mu.

Za nekoga tko dolazi iz kopnenog dijela države, prije i nisam baš mnogo razmišljao o moru... Osim u momentima kad mi je preko glave posla i kad bih radije da sam negdje na plaži umjesto u uredu. Ova tura Balkan Boostera dala mi je novu perspektivu. To što sam s kopna ne daje mi izgovor da ne razmišljam o onečišćenju mora koje je zajednički problem svih država koje imaju izlaz na Jadran.

Ono što sam uspio zaključiti u ovih šest dana je to da je Crna Gora ekološka država samo deklarativno. Iako se veliki dio crnogorske ekonomije oslanja na turizam, a samim time i na more, obale su pretrpane sitnim otpadom. Naravno, to nije samo odgovornost države, već i nas koji tu ljetujemo. Sve akcije čišćenja pokreću mladi, no mladi ne mogu na taj način spasiti morsko dno koje je izubijano velikim kruzerskim vijcima.

Na sat i po vremena vožnje od Kotora, računajući prelaske granica, nalazi se Cavtat. Imao sam osjećaj da smo na drugom kontinentu jer je more u Cavtatu zaista čisto. Satima smo hodali obalama ovog gradića diveći se ljepoti grada i kristalno čistoj vodi. I lokalci koji na moru i od mora žive svjesni su toga s koliko se opreza moraju ophoditi prema vodi. Svjesni su i toga da je turizam, iako od njega ovise, najveća prijetnja moru.

Neum me najviše impresionirao. Iako sam u jedinom bosanskohercegovačkom primorskom gradu bio i prije, dok nisam upoznao Antu, nisam mnogo razmišljao o tome koliko je i ono malo mora što imamo u stvari veliko. Ante Džono je predsjednik Ronilačkog kluba Neum. Zahvaljujući međunarodnim akcijama čišćenja podmorja, ovi momci ne samo da su izvukli bijelu tehniku, gume i šasije auta i tako očistili more, što se vidi golim okom, već su postigli puno više. Promijenili su mentalitet naroda koji je prestao bacati otpad u more "da se više ne vidi".

I to je ono što nam je potrebno. Kolektivna promjena svijesti! To možemo postići upozorenjima na plažama, strožim kaznama (neke ljude ne možemo naučiti ništa dok ih ne "udari po džepu"), ciljanim medijskim izvještavanjem, kao što to čini ovaj projekt. Ako smo našim pričama pr

omijenili svijest barem jedne osobe, ja sam zadovoljan. I više nego zadovoljan, ja sam sretan!

Graničarima smo bili posebno zanimljivi. Prvo zbog mojih brkova, a onda zbog tri različite putne isprave na koje su reagirali s primjedbama tipa: "Jugoslavija u malom", "Gdje ćete vas troje" i "Bratstvo i jedinstvo". Tek poslije sam se zapitao je li zaista toliko neobično da tri mlade osobe, iz tri različite države, putuju zajedno?

Ivana Abramović: Zakoni moraju bolje čuvati Jadran

Pet dana, pet videa, tri zemlje, tri priče – to je bio naš Balkan Booster. Jedno točenje goriva, dva apartmana. Započeli smo u Kotoru, gdje nam je pažnju ukrao Muzej Mačaka (koji smo na kraju vidjeli samo kroz prozore). I od tada su mačke postale lajtmotiv našeg putovanja. Ne znam koje su nas sile spojile, ali mislim da nas nisu bez razloga prozvali Trio fantastico. Jer najfantastičniji dio je bio naš odnos, naša komunikacija, naša suradnja.
Prođoše dva dana u Crnoj Gori, dva videa bez problema, ali u ovom poslu nikada ne ide sve glatko. Stigli smo u Cavtat s jednim pitanjem: kako ispričati priču bez osobe da je ispriča? U prijevodu, kako spasiti priču ako ne možeš doći do sugovornika? Za nas je to značilo pet sati lutanja, po cijelom gradu. "On će vam dat' izjavu, odite tamo, ja ne mogu" - i tako u nedogled. Kada smo već htjeli odustati i kada je sunce krenulo zalaziti, u razmaku od nekoliko minuta, sreli smo tri osobe koje su ispričale svoju, ali i našu priču. A kada već nismo mogli dobiti stručnjaka, neke stvari ću vam ispričati ja. U Cavtatu je more čisto. Plavo je, prozirno je, i nećete u njemu pronaći glomazno smeće. Ali zato možete pronaći male zagađivače – bakterije - zbog kojih su se ove godine rekordno zatvarale plaže u regiji. Dakle, mikrobiološko onečišćenje je ono opasno, jer ga obični ljudi ne prepoznaju, osim kada na plaži vide postavljenu crvenu zastavu. Najlakše je kratkotrajna zagađenja pripisati kruzerima, ali opasni su i manji brodovi, jer baš oni mogu otpustiti otpadne vode gdje god žele, kad god žele, jer nedostaje zakonske regulative. A nedostatak te zakonske regulative bi Hrvatskoj trebao biti na agendi.
I tim danom su naši problemi završili. Zadnja priča, ona iz Neuma, bila je gotova u rekordnom vremenu. I prije nego što smo toga bili svjesni, sjedili smo vani i snimali oproštajni video. A nakon toga smo se stvarno oprostili. Zanimljivo je koliko u pet dana možeš naučiti o sebi, o drugima, o svojoj državi, o drugim državama, o poslu i o timskom radu. Nismo samo imali priliku vidjeti probleme s kojima se naše more susreće, probleme koji spajaju naše države, već ih prikazati, osvijestiti, i barem nekome pomoći da shvati važnost očuvanja mora. I baš zbog toga sam zahvalna što sam bila dio Balkan Boostera.

Jelena Kontić: Možemo mnogo postići ako zajedno brinemo o onome što nas spaja

Naš trio je počeo svoju (avan)turu u Kotoru. Čarobni gradić na kraju Bokokotorskog zaljeva sredinom rujna vrvio je od turista, a odmah smo prisustvovali i dolasku nekoliko kruzera... U tim trenucima te preplavi osjećaj je da u takvim okolnostima nije moguće sačuvati more od zagađenja, a njegove stanovnike od izumiranja, posebno ako se vlast, i lokalna i državna, više okreću za profitom nego očuvanjem onoga što je dio svjetske baštine.

Dogovorila sam intervju sa članovima nevladine organizacije "Naša akcija“ koji su najavili akciju čišćenja obala. Idem u susret dvojici mladića za koje pretpostavljam da su naši sugovornici - Dejan i Filip. Imaju po 19 godina, ali se ne smatraju mladim aktivistima jer već za sobom imaju pet godina volonterskog staža. Ponosna sam što su postali dio naše Balkan Booster avanture, jer su pravi primjer svjesnog, savjesnog i ekološkog razmišljanja i djelovanja.

Proveli smo lijepo vrijeme u Kotoru i još ljepše u Cavtatu gdje smo se pored mještana upoznali i sa slučajnom gošćom – Lijom Lisicom, a u Neumu smo sreli i gos'na Morskog Ježa, Krabu, pužiće, itd... (Ivana ipak najviše voli mačke i kontinentalne životinje!)

Bistro more kod "susjeda" na mene je ostavilo posebno snažan utisak. Crnogorski dio Jadranskog mora, prema onome što sam vidjela, mnogo manje je čist. Rijetko ćete vidjeti morskog ježa u blizini obale, kamoli rakove... Možda na rijetkim divljim plažama. Na žalost, i "golim okom" se u Crnoj Gori uočava zagađenost mora, prvo po tome što nema ježeva kao glavnih indikatora čistoće, a gusta i masna voda po površini stvara dojam močvarnog područja, a ne "nevjeste Jadrana"... Da ne spominjem sve ono što pluta po površini, iako su plaže čiste "zahvaljujući" tome što uglavnom imamo samo privatne. Znala sam da je biodiverzitet mora kod nas u Crnoj Gori ugrožen, ali nisam znala da je to ovoliko vidljivo.

Zanimljivo je da su se u Hrvatskoj ove godine događala privremena onečišćenja pa se zbog toga vijorila crvena zastavica na plažama. U Crnoj Gori toga nema, iako su nerijetki slučajevi izlijevanja kanalizacije u more, neposredno u blizini kupališta... No, u Cavtatu sam vidjela da Hrvati zaista brinu o svom moru. Naučili su kako zajedno funkcionirati, ne uzimaju previše, zahvalni su i trude se uzvratiti moru ono što im ono pruža. Ipak, zabrinuti su zbog jahti i kruzera, zbog podvodnog života, zbog budućnosti Jadrana...

A Neum je pravi dokaz koliko mještani, aktivisti, ali i ljudi iz susjednih država, udruženim snagama mogu doprinijeti promjenama na bolje. Članovi ronilačkog kluba iz Neuma organizuju akcije čišćenja podmorja i to ne samo u njihovom kutku Jadrana, već se odazivaju svuda i dočekuju mnoge...

Možemo puno naučiti jedni od drugih. Možemo puno postići ako zajedno brinemo o onome što nas spaja.